Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Kada sam tek počeo govorili su da sam nerazuman, a autor Alana Forda prijetio mi je policijom

Osnivač zagrebačke izdavačke kuće Sandorf, Ivan Sršen, od prvog dana radio je kontra struje. No, uspio je etablirati izdavačku kuću koja danas objavljuje oko 30 naslova godišnje.
23. rujna 2020. u 10:49 0 komentara 1532 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Kad vam Max Bunker, scenarist kultnog stripa Alan Ford, osobno zaprijeti da će nazvati šefa zagrebačke policije i dati vas uhititi, e onda znate da je vaša karijera izdavača nešto posebno! A takvih, jedinstvenih i neponovljivih priča, baš kao i teških trenutaka u jednom od poslova sa sedam kora, osnivač zagrebačke izdavačke kuće Sandorf Ivan Sršen ima napretek.

strip recenzije U državi u kojoj dio mladih koketira s ustaštvom, potrebni su stripovi poput "Irene"

Doista, mnogi nisu vjerovali u uspjeh Ivana Sršena kao izdavača. Od prvog dana njegova su izdanja bila kontra struje, a i njegov tajming za pokretanje posla nije se činio najsretnije izabran. Prvo, osnovao je Sandorf 2007., dakle uoči velike financijske krize. Drugo, ignorirao je sve “razumne” savjete o traženoj “robi” na tržištu, i beskompromisno startao s programom kvalitetnih izdanja širokog spektra. Njegove prve tri knjige bile su “Povijest suvremene Kine” britanskog povjesničara Jonathana Fenbyja, kultni roman suvremenog srpskog pisca Srđana Valjarevića “Komo” i studija “Intelektualna biografija Hanne Arendt” francuske publicistice Michelle-Irène Brudny.

– Tada su mi kolege izdavači govorili da je nerazumno krenuti s tri sasvim različite knjige. Ipak, ostao sam pri tome da većina čitatelja traži širinu i da izdavač treba ići preko granica očekivanog, a ne povlačiti se unutar njih. To se pokazalo dobrim opredjeljenjem, ali tek nakon pet-šest godina tvrdoglave vožnje na više kolosijeka – kaže.

Srećom, nije mu nedostajalo tvrdoglavosti za tu vrtoglavu vožnju pa tako Sandorf danas objavljuje oko 30 naslova godišnje. Na pitanje kako je uspio spojiti dva principa koji se čine nespojivim – tržišni princip i princip kvalitete, odgovara da se tržišni kriteriji i kriteriji kvalitete nužno ne potiru. Široka publika, tvrdi, može kupovati knjige za koje postoji općeniti konsenzus da su kvalitetne i u njima uživati, a one mogu biti i društveno korisne.

– Sasvim je druga priča ako netko za prvi kriterij uzme marketinške trendove i “ono što se prodaje”. Čak i tada možete “nabosti” dobru knjigu, ali ubrzo će se takav izdavački program pokazati kao nezanimljiv ili površan. Talijanski pisac i izdavač Roberto Calasso napisao je da izdavački niz, odnosno sve knjige koje jedan izdavač objavljuje, čine jednu novu, zasebnu priču. Nadovezao bih se na njega i dodao bih: ta priča treba biti zanimljiva – kaže on.

"Pizzeria Europa" Rijetko duhovit roman koji navješta neko novo vrijeme u Europi umornoj od vlastite povijesti

“Preko granica očekivanog” zapravo je Sršenov moto baš kao i Sandorfu, glavnom liku iz istoimenog romana Julesa Verna, prema kojemu je izabrao ime tvrtke. Doći do Bunkera? Sršenu to nije problem. I tako dobijete “zaista alanfordovsku priču”.

– Kada smo početkom 2017. pripremali prvo izdanje “Svjetske povijesti stripa”, htjeli smo za stražnje korice knjige iskoristiti jedan kadar iz Bunkerova stripa “Satanik”, koji se već nalazio u knjizi i samo nam je trebala dozvola da ga tiskamo na koricama. Izdavač originalnog, britanskog izdanja knjige o tome je obavijestio Bunkera, a ovaj je sve krivo shvatio i napisao mi mail da nam zabranjuje objavljivanje njegova stripa “Satanik” u Hrvatskoj te da će odmah obavijestiti šefa policije u Zagrebu da nas uhiti, ako se oglušimo na njegovo upozorenje! Ovaj mail je u našem uredu izazvao sveopće ushićenje, jer smo se najednom našli usred Max Bunkerova scenarija... Naravno, objasnio sam mu kako je riječ o nesporazumu, a on se na to ispričao i odmah izašao s ponudom – da objavimo njegov najprodavaniji kriminalistički roman “U ime mafije”, koji će sljedeće godine i izaći na hrvatskom, u prijevodu Antonije Radić. U našem starom uredu u Vrapču, email s prijetnjom bili smo objesili na zid na vidljivom mjestu – priča Sršen koji je u povodu 50. godišnjice izlaska prvog broja Alana Forda u Italiji napravio i intervju s Bunkerom objavljen u knjizi “Halo Bing”.

Max Bunker zbilja je osebujan lik, no takav je i Sandorfov autor Yanis Varoufakis. Uz knjigu “Što sam rekao kćeri o ekonomiji” Sandorf je objavio još dva izdanja ovog bivšeg grčkog ministra koji je za svog mandata jako ljutio europski politički establišment. Sršen je tijesno surađivao s Varoufakisom, a njegov dojam o ovom profesoru ekonomije i sad zastupniku u grčkom parlamentu radikalno je drukčiji od prevladavajućeg u medijima.

– Yanis Varoufakis je vrlo uljuđen i ugodan građanski intelektualac – opisuje ga Ivan, dodajući da se od drugih političara naočigled razlikuje prije svega odabirom garderobe. On voli nekonvencionalni stil, a pritom je i neskriveni bonvivan, voli vožnju motorom, kazalište i umjetnost općenito.

Branka Kamenski Da je Veselko Tenžera živ, bio bi na minimalcu. Dali smo mu ulicu, ali time mu nismo učinili čast

– U pregovorima s dužnosnicima Europske unije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda Varoufakis je bio vrlo otvoren, pristojan i prijateljski nastrojen, želeći pridobiti što više simpatija za Grčku koja se našla u krajnje nezavidnoj situaciji. Upravo su se europski i svjetski dužnosnici, koji su Grčku željeli uzeti za primjer i na njoj trenirati fiskalnu strogoću, ponašali teško i prgavo, poput nizozemskog ministra financija Jeroena Dijsselbloema (inače laburista, ali pobornika fiskalne discipline i mjera štednje), koji se u Ateni odbio rukovati s Varoufakisom – kaže Sršen dodajući kako vjeruje da su europska i hrvatska javnost prepoznale Varoufakisovu dobru volju i želju da pomogne svojoj zemlji – dokaz tomu je, kaže Ivan, što je njegova knjiga “Što sam rekao kćeri o ekonomiji” najprodavanije izdanje od osnutka Sandorfa.

Od svjetskih pisaca Sršenu je najdojmljiviji susret bio s Woleom Soyinkom, nobelovcem iz Nigerije, zemlje iz koje potječe i njegova supruga. Soyinka je prije dvije godine posjetio i otvorio Sa(n)jam knjige u Istri, a Sandorf je za tu prigodu objavio njegov roman “Vrijeme rasapa”. Sršen podsjeća da je Soyinka krajem šezdesetih bio u zatvoru, jer je otvoreno pisao protiv vojnog režima koji je tada vladao u Nigeriji, a više puta morao je bježati iz svoje zemlje pod prijetnjom smrću i optužbama za veleizdaju.

– Danas živi u Nigeriji i jedan je od važnih kritičara vlasti, koja ga nikada nije mogla ušutkati. Bratić je velikog afričkog i svjetskog glazbenika Fele Kutija, koji je preminuo 1997. – dodaje.

Kad je riječ o domaćim književnicima, Sršenu se teško odlučiti tko je od njih na njega ostavio najveći utjecaj. Od mnogih je učio i mnoge izuzetno poštuje, ali ističe da smo ove godine izgubili dva važna autora i prevoditelja, koje je uvijek vidio kao donkihotovske borce za književnost, u najboljem smislu tog pojma: Tonka Maroevića i Bekima Sejranovića.

Na pitanja koja se nameću – kako pronalazi i bira autore, kako radi s njima, kako odabire strane knjige i autore, koliko uopće hrvatski izdavač može konkurirati na svjetskom književnom tržištu – odgovara demistificirajući tu temu.

– Na ovoj relativno maloj književnoj sceni većinom se svi poznajemo. Ako se i ne poznajemo, imamo zajedničke prijatelje – kaže, dodajući da je tako i u velikim zemljama:

kultura ukidanja na djelu J. K. Rowling transfobnim ispadima razbjesnila fanove. Svi su obožavali Harryja Pottera, a sada je pokapaju

– Izuzetno je važno tko ti preporuči nekog autora. Je li to netko čijoj procjeni vjeruješ? Vrijeme za čitanje je dragocjeno, vjerujem da je tako svakome tko voli čitati. Stoga je presudno čiji ćeš rukopis, bilo domaći bilo strani, uzeti u ruke i posvetiti mu vrijeme – ističe i otkriva da hrvatski izdavač ima veliku prednost nad kolegama iz “velikih” zemalja. – Mi možemo doći do prava za objavljivanje velikih svjetskih književnika puno lakše nego netko u npr. Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji. Kako smo mi mala zemlja i tiskamo male naklade, cijene prava za objavljivanje i najvećih i najpoznatijih svjetskih pisaca nisu prevelike – njihovi izdavači i agenti na prodaji hrvatskih prijevoda njihovih knjiga neće puno zaraditi i zbog toga se ne trude iz nas izvući što veće svote. Rekao bih da su hrvatski izdavači toga svjesni i da tu poziciju dobro koriste, na radost svih čitatelja – kaže on.

Na radost čitatelja, Sršen je ponekad uspješan u praktički nemogućim misijama kad je riječ o autorskim pravima. Uspio je tako dobiti prava za objavljivanje autobiografije velikog glazbenog inovatora i humorista Franka Zappe čija je supruga vrlo ljubomorno čuvala autorska prava na tu knjigu.

Njegova je bitka trajala 15 godina. Dok je uređivao jedan uspješni niz rock and roll biografija, kontaktirao je odvjetnika Zappine obitelji, koji je proslijedio njegov zahtjev za otkupom autorskih prava za Zappinu autobiografiju ‘Frank Zappa glavom i bradom’ Zappinoj udovici Gail. Godinama je pokušavao dobiti odgovor, u međuvremenu je pokrenuo Sandorf, ali njegov zahtjev se samo selio od jednog odvjetnika drugome.

– Naposljetku sam prije nekih devet godina, odlučio “guglati” telefonski broj Gail Zappe, našao sam ga na njihovoj adresi u Los Angelesu i pozvao ga. Javila se Gailina tajnica i rekla da je Gail zauzeta i neka pošaljem službeni zahtjev na njezin mail – prisjeća se Sršen dodajući da nije dobio nikakav odgovor, pa je nakon toga svakih nekoliko mjeseci telefonom zvao taj isti broj i svaki put dobivao odgovor od tajnice da još malo proširi zahtjev, jednom da opiše Sandorfove aktivnosti, drugi put da argumentira zašto želi objaviti Zappinu autobiografiju, treći put za koju publiku objavljuje knjigu, itd.

– Kad mi, nakon mojih upornih poziva, tajnica više nije mogla pronaći neki novi zadatak, rekla mi je da pošaljem još i svoj CV. Čudio sam se, kako će moj CV pomoći Gail i njezinim opreznim savjetnicima u odluci da mi prodaju prava za objavljivanje Zappine knjige? Međutim, kad sam nakon nekoliko mjeseci ponovno nazvao onaj broj, tajnica mi je veselo rekla, samo trenutak, spojit ću vas s Gail. I prije nego što sam se snašao, iz slušalice sam čuo “Hi Ivan, how are you, how is your business going?” Ispostavilo se da je Gail čitala svaki email koji bih ja poslao, a kad je u posljednjem emailu s mojim CV-jem pročitala da sam preveo nekoliko knjiga Roberta Gravesa koji je bio njezin najdraži pisac, zaključila je da mi može vjerovati!

svevid Gledajte sve od Profesora Baltazara do Valtera - stigao je hrvatski Netflix za regionalni film

Nakon toga Sršen je više puta razgovarao s Gail Zappa telefonom, sprijateljili su se na daljinu, i dogovorili sve detalje oko objavljivanja knjige.

– Kada sam 2015. putovao na američku turneju predstavljanja knjige “Zagreb Noir” dogovorio sam da konačno posjetim Gail u LA-u te da ondje i simbolički potpišemo ugovor za izdavanje prvog u potpunosti autoriziranog prijevodnog izdanja Zappine autobiografije, koju sam u međuvremenu preveo, a slavistica i prevoditeljica s hrvatskog Ellen Elias Bursać redigirala pod Gailinom supervizijom. Nažalost, dva tjedna prije dogovorenog sastanka, Gail je preminula – kaže Sršen najavljujući da bi knjiga trebala izaći početkom 2021.

Kako je on i izdavač i prevoditelj, ali i prvi književni agent u Hrvatskoj, zanima nas koliko je uspješan u tom pionirskom poslu u kojem se prije svega bavi zastupanjem i predstavljanjem domaćih pisaca u inozemstvu.

– U dvanaest godina Sandorf je sklopio više od 120 ugovora za djela pisaca iz regije u prijevodu na strane jezike. Na primjer, nagrađivani roman Roberta Perišića “Naš čovjek na terenu” preveden je, pored velikih svjetskih jezika engleskog, njemačkog, talijanskog, ruskog i drugih, na arapski (u Egiptu) i amharski (u Etiopiji). Zastupamo i Olju Savičević Ivančević, čije je francusko izdanje romana “Adio kauboju” upravo ušlo u finale nagrade za najbolji strani roman u Francuskoj, zatim Asju Bakić koja je svojom zbirkom priča “Mars” postigla velik uspjeh u Sjedinjenim Državama, a uskoro će izaći i njemački i francuski prijevodi, te niz odličnih Sandorfovih autora poput Nenada Stipanića, Roberta Međurečana, Bojana Žižovića ili Viktorije Božine – otkriva Sršen.

Brojni sjajni autori, sjajni književni festivali, prijevodi… Čini se da unatoč malom tržištu, svim problemima s kulturnom politikom u državi pa i koronakrizi, hrvatska književna scena zapravo buja, ili se barem stječe takav dojam. Sršen kaže da je dojam točan.

glazbene recenzije Amira Medunjanin velika je u međunarodnim i teritorijalnim vodama

– Izdavačka industrija je vrlo hladna i okrutna, a mi imamo tu sreću u nesreći da je hrvatska scena posljednjih tridesetak godina relativno mala i da tržišni kriteriji na njoj iz tog razloga nisu presudni. Pa se tako više puta dogodilo da su pronicljivi urednici uspjeli uvjeriti svoje šefove izdavače da objave talentirane domaće pisce koji su kasnije postali široko poznati, iako se tim izdavačima činilo kao da oni nikad neće zadobiti širu publiku – kaže Sršen čiji je izdavački program širok, ali i dubok jer uključuje i kontroverzne teme, autore i stilove bilo da je riječ o romanu Nore Verde o lezbijskoj ljubavi, izvanserijskoj izbjegličkoj priči Vesne Marić ili pak bizarro romanu Nenada Stipanića. Kontroverznom se pokazala i knjiga “Jeziku je svejedno” u kojoj mladi lingvisti Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić osporavaju pravo samozvanaca na čuvanje jezika.

– “Jeziku je svejedno” je naš prošlogodišnji bestseler – kaže Sršen pojašnjavajući da je riječ o knjizi koja pokušava znanstvenim putem objasniti nelogičnosti i zastranjenja lingvističkog pravca zvanog preskriptivizam, koji je, prema autorima, prevladavajući pravac u hrvatskom jezikoslovlju.

– Oni to čine izuzetno zanimljivo, pitko i polemično, tako da je knjiga zanimljiva i čitateljima izvan jezikoslovne struke, pogotovo stoga što struka pretendira da onima izvan nje, često bez valjanih argumenata, propisuje kako bi se trebali služiti vlastitim jezikom – kaže dodajući da je Sandorfova jezična politika poštivanje autorovog i prevoditeljevog izbora dokle god oni mogu svoj jezični izbor argumentirati: – Ne forsiramo nijednu školu mišljenja i pisanja – ističe.

Koliko god nemilosrdno okruženje bilo, Sršen ističe da je Sandorf danas ekipiraniji nego ikad i zahvaljujući tome odolijevaju svim udarima. Tu ekipu čine: Darko Milošić, glavni urednik i autor rado čitanih eseja “Laki komadi”, Ivan Vidak, dramaturg i pisac koji u Sandrofu kao urednik radi već dugi niz godina, Nikša Eršek, agilni mladi grafički dizajner koji je od 2015. preoblikovao sve Sandorfove biblioteke i dao im prepoznatljiv vizualni pečat, Lana Purgar, diplomirana latinistica koja vodi Sandorfovu prodaju i distribuciju i Matko Abramić, pjesnik i performer, koji u Sandorfu uređuje poeziju.

Film rezencije "Cuties" nije soft porn za pedofile, nego film koji prikazuje našu stvarnost

Za skorašnju jesen, kad se u pravilu plasiraju atraktivni novi naslovi, od brojnih knjiga koje Sandorf priprema Sršen najavljuje sjajan prijevod Nataše Medved romana mladog francuskog pisca Mahira Guvena “Veliki brat”, koji je dobio Goncourtova za književni debi, a opisuje jednu alžirsko-francusku obitelj i odnos dvojice braće, od kojih je jedan podlegao utjecaju vjerskog fundamentalizma; zatim odličnu povijesnu studiju američkog povjesničara i bizantologa Edwarda Wattsa “Republika na samrti” koja proučava razloge raspada Rimske Republike i pojave diktature i autoritarne vladavine, što, kaže, uvelike podsjeća na tendencije u najvećim zemljama svijeta današnjice; a pripremaju i dvije sjajne zbirke mladih i već etabliranih domaćih pjesnikinja “Četiri elementa” Maje Klarić i “Vidljiva kost” Marije Dejanović.

Slušajući Sršena, gotovo se čini kao da krize izdavaštva uzrokovane pandemijom ni nema, ali ipak nije tako. Od ožujka je zbog pandemije koronavirusa u zastoju Sandorfov projekt književnih rezidencija Odisejevo utočište u sklopu kojeg su se mladi autori i prevoditelji iz Slovenije, Srbije, Walesa, Grčke i Hrvatske razmjenjivali gostujući u ovim zemljama, no mala, ali birana Sandorfova ekipa ne odustaje od ovog jedinstvenog projekta. Pitanje je i što će biti s Interliberom. Mnogi kulturnjaci žale se da Vlada u koronakrizi nije dovoljno podržala kulturu, izdavaštvo, pogotovo nezavisnu scenu. Sršen ipak ističe da koronakriza ne predstavlja početak krize izdavaštva, da ta kriza nagriza branšu već godinama.

– Općenito smatram državne mjere pomoći očuvanju radnih mjesta pozitivnim pomakom u ekonomskoj politici, na razini cijele Europe. Ono što se prije smatralo neizvedivim, da državne financije interveniraju u korist ugroženih sektora u najširem obimu, sada je prihvaćeno kao realnost. Naravno, u izvanrednim okolnostima. Ali, tko određuje što su izvanredne okolnosti? Uvijek su to države i vlade. Dakle, uspostavljen je konsenzus na europskoj razini oko ekonomskih prioriteta, a to se odnosi i na kulturu. Kulturu se mora spasiti i nastaviti podržavati, jer ona, uz obrazovanje, osmišljava život zajednice i nudi joj viziju mogućnosti materijalnog i duhovnog napretka i poboljšanja – ističe dodajući da iz perspektive izdavačkog posla sada treba osluškivati reakcije i puls publike više nego ikada.

– Podaci i naše iskustvo govore da je čitanost u koronakrizi porasla. Svatko je dobio malo više vremena kod kuće, što znači i više vremena za čitanje. Međutim, novca ima sve manje. Sada je važnije nego ikad ojačati veze izdavača i knjižnica te intenzivirati poticanje čitanja, jer ono će se puno lakše popularizirati u vremenu kada su mu ljudi prirodno okrenuti, nego kada ono izađe iz fokusa – ističe ovaj agilni izdavač.

Goran Sergej Pristaš Kapitalizam, korupcija i nacionalizam temeljitije devastiraju gradove od potresa

Da zaokružimo priču o Sršenu i Sandorfu, tom mezimcu rođenom u nesklonim uvjetima, pitamo ga kad mu je bilo najteže.

– Možda kad sam prije deset godina morao napustiti ured u kojem sam radio prve tri godine postojanja Sandorfa – više nisam mogao plaćati najam – kaže.

Objavio je te godine samo tri naslova, a sve knjige iz skladišta morao razvesti na tri lokacije: prvi dio u svoj mali stan iz kojeg je Sandorf nastavio raditi sljedeće tri godine, zatim na tavan majčine kuće u Pušći, a treći dio u bakinu vikendicu u Gorskom kotaru.

– Onamo su sa mnom došla i dva prijatelja koja su mi pomogla odnijeti teške kutije knjiga u planinsku kućicu na strmini, stotinjak metara iznad stare magistrale Rijeka – Zagreb.

Od njih dvojice danas jedan je u Irskoj, a drugi radi u Sandorfu. Treba li ovoj priči bolji komentar?

Valentina Valjak
NEOPISIVA TUGA
Valentinu su pokopali u vjenčanici i s prstenom na ruci, dogodine bi bila doktor znanosti
Zaklada Novo Sutra
ONI MOGU SVE
Čudotvorna terapija pomoću konja odsad će biti moguća u svim vremenskim uvjetima
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.