Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

'Kad čujem da je Hrvatska zemlja kulture i znanja pocrvene mi uši'

Država u kojoj živim nije me nagradila, što ima veze s tim da nisam član nikakvog lobija, institucije, stranke... i što sam sve postigao sam.
25. kolovoza 2013. u 00:10 0 komentara 938 prikaza
'SPECIJAL OBZOR 13.08.2013., Zagreb - Igor Kordej, ilustrator i crtac stripova.  Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL'
Foto: 'Tomislav Miletic/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/5

Titulu Viteza reda umjetnosti i književnosti najviše francusko odličje koje se pojedincu može dodijeliti za doprinos kulturi, primio je ovih dana hrvatski strip-crtač i ilustrator Igor Kordej. Istodobno kad i Bono Vox, frontmen grupe U2. Službena proslava dodjele odličja bit će ubrzo, u prostorijama francuskog veleposlanstva, i Kordej se tome veseli. S punim pravom. Od kraja sedamdesetih, kao član slavnog Novog Kvadrata, objavljuje stripove i ilustracije u domaćim magazinima i časopisima poput Poleta, Stripoteke ili Spunka. Zahvaljujući angažmanu pri novosadskom Marketprintu, Kordej je postao prvi službeno zaposleni crtač stripova u bivšoj državi.

Premda je zvijezdani status zaradio i prije nego se otisnuo preko granice pa i oceana, odlazak najprije u Francusku i Dansku, potom i u Kanadu, odakle je objavljivao stripove za najpoznatije američke izdavače poput "Marvela", "Dark Horse" i "DC Comics", izbacili su ga direktno u stripovsku orbitu. U Sjedinjenim Državama ostavlja dubok trag kao crtač stripova poput "X-Men", "Tarzan" i "Ratovi zvijezda". Danas 56-godišnji Igor Kordej čije se uokvirene strip table mogu naći na zidu Georga Lucasa, međutim, potpuno ravnodušnim ostavlja hrvatski, nazovimo ga, kulturni establišment, o čemu je iskreno, iz svog doma u sjevernom dijelu Zagreba, progovorio za Obzor Večernjeg lista

:: Što vam znači visoko francusko odličje koje će vam uskoro biti i svečano uručeno?

Znači vrlo pomiješane osjećaje – odličje je stvarno veliko priznanje i znači mi jako puno. Istovremeno sam svjestan, i gotovo navikao, da me država u kojoj živim, u kojoj sam tokom četrdesetak godina profesionalnog rada ostavio brojne tragove i to proporcionalne onima koje sam ostavio vani, nije i vjerojatno neće nagraditi na takav ili sličan način.

"Mozak s jajima"

Ima to veze i s tim da nisam član nikakve institucije, lobija, stranke... već sam sve što sam postigao, postigao potpuno sam, teškim crnčenjem, i da citiram vašeg kolegu Šagadina, "serviranim uz mozak sa jajima". Moje "nepostojanje" u ovoj zemlji samo govori o stanju svijesti, ili nesvijesti, onih "na vrhu" koji je "vode". Kad čujem otrcanu floskulu "Hrvatska - zemlja kulture i znanja", pocrvene mi uši... To vam se zove "sramotizam", kad vam je neugodno zbog nečijih tuđih izljeva gluposti.i onda razmišljam da bi mi bilo vrlo neugodno i ispod časti primiti išta od tih individua, koje su u zadnjih 20 godina sustavno radile ne na nivou duha već na vrlo materijalnom, po sistemu "u se, na se i poda se" te uspjeli zbog svoje nezajažljive pohlepe zatvoriti stogodišnji ciklus i vratiti vlastiti narod natrag u ropstvo...

Ali sve je u redu – balans se uvijek održava. Smatram se slobodnim građaninom svijeta, a taj svijet svakako ima visoko mišljenje o mom stvaranju.

:: Što stoji u objašnjenju, za što su vam dodijelili odličje?

Doslovno u pismu francuske ministrice kulture stoji: "...za izuzetan doprinos umjetnosti i širenju kulture u Francuskoj i svijetu".

:: Jeste li sada ostvarili cilj iz djetinjstva i postali najbolji crtač na svijetu?

Još uvijek radim na tome. Morate priznati da je takav cilj prilično ogrometan... ali vrijedi živjeti za velike ideale.

:: Kakav je to osjećaj, crtajući stripove, kreirati drukčije, bolje svijetove?

Eskapizam i stvaranje meta-osjećaja je osnovna pogonska snaga svake umjetnosti, ne samo stripa. Prilično sumnjam u zdravu inteligenciju ljudi koji se bave umjetnošću da bi stvorili nešto ružno, prizemno i neinspirativno, a takvih je sve više i više, koji nastoje od umjetnosti, po uzoru na svakodnevni život stvoriti močvaru, prihvatiti strah, mržnju, otupjelost zdravo za gotovo. To po meni samo znači – masovni mentalni suicid.

:: Kreirajući nove svijetove svijetove, koristite li neke sekvence iz vlastita života, iz vlastitih snova?

Iz života i iz snova i iz filmova, literature, glazbe, stripova... iz svega što živim.

:: Što je presudilo vašoj odluci da karijeru nastavite u inozemstvu, preselite u Francusku, Dansku, Kanadu?

Počeo sam se probijati na stranom tržištu već polovinom 80-ih, jer sam pravilno anticipirao da će mi, ako želim dobro živjeti od svoga rada, tržište bivše Jugoslavije jednostavno biti premaleno.

:: A jeste li požalili što ste se 2006. 
godine vratili u Hrvatsku?

Razlog je bio sjevernoameričko društvo kao takvo, najokrutniji i najnehumaniji sistem koji nazivaju "demokracija", a zapravo je implodirajuća forma, zadnja faza kapitalizma, koji je najopasniji kad je na umoru. U tom sistemu sam bio na rubu puknuća, i povratak doma je bio instinktivni potez preživljavanja.

Dosad nisam požalio i još uvijek uživam zadnje trenutke slobode, jer evo, sve što je zlo i neljudsko na zapadu dolazi kod nas, a istovremeno se nacija sama, gotovo bezumno, ponudila raljama Europske unije, koju ja zovem Četvrti Reich, koja i sama puca po šavovima i umire. Ali mislim da sam tokom deset godina u Kanadi naučio pravila igre i mislim da znam kako se nositi sa svime što dolazi.

:: Za koju izdavačku kuću i na kojim projektima trenutno radite?

Već devetu godinu sam kućni autor nakladnika "Delcourt" iz Francuske. Ova godina je prelomna, nešto kao okretanje nove strane i počinjanje ispočetka – napokon sam priveo kraju dugogodišnji serijal "Tajna povijest" i došao točno na pola mog online serijala "Texas Kid, moj brat". Uradio sam u prvom projektu tridesetak albuma, i već mi se povraća od samog spomena naziva "Tajna povijest".

Ove godina sam započeo dva nova serijala: "30 srebrnjaka" i "Dan D". Oba su iz žanra alternativne povijesti. A početkom iduće godine počinjem nešto što me najviše veseli: Darko Macan, najbolji scenarista u Hrvata i šire, i ja dobili smo zeleno svjetlo da za "Delcourt" uradimo četiri albuma mini serijala "Mi mrtvi", nešto kao preokretanje zombi-žanra (koji, usput, obojica mrzimo) naopačke.

:: S obzirom da ste slobodni strijelac, može li se i kakvim standardom živjeti od kreiranja stripova?

Može se živjeti, ako ste među najboljima u tome što radite i ako to radite najmanje deset do dvanaest sati dnevno. Standard je relativni pojam – zavisi sa čime ste zadovoljni. Ja nemam nikakvog privatnog vlasništva: ni zemlju, ni kuću, ni auto, jer se ne palim na gomilanje materijalnih "dobara".

Ja sam, recimo, zadovoljan ako imam dovoljno za moje strasti koje se tiču duha i tijela – filmove, glazbu, stripove, knjige, duhan, kavu, dobru klopu, dobro vino – naročito ako tu klopu i vino mogu podijeliti sa meni dragim i bliskim ženama i ljudima; skupljanje fimova, muzike i stripova; da imam dovoljno da školujem moje djevojčice i da im osiguram sve što im treba za normalan život i rad; dovoljno za plaćanje alimentacije, dovoljno za povremena putovanja, dovoljno da nabavim pribor za nesmetno stvaranje. Vama na prosudbu o kakvom se standardu radi.

:: Pisalo se da ste radoholičar, koliko dnevno radite, postoji li u vašem rječniku radno vrijeme?

Neki, uglavnom neradnici, zovu to radoholičarstvom, ja to zovem ljubav i strast, jednostavno: način života. A to znači da sam u tome cijeli dan, doslovno od jutra do mraka.

:: Kakva je situacija sa suvremenom hrvatskom strip scenom? Ima li na vidiku kakav talentirani crtač nove generacije?

Scena, koliko god to paradoksalno zvuči, nikad nije bila živahnija. Na tržištu nikad kao zadnjih nekoliko godina nije bilo toliko mnogo vrhunskih izdanja stripa, što domaćih, što licencnih, i s druge strane - toliko malo kupaca...

Mladih talenata, kao i u svakoj generaciji, ima napretek. Neću ih imenovati jer se bojim da bih nekoga mogao izostaviti a lista izuzetnih crtača je, vjerujte, povelika. I većina tih genijalaca se snašla i isto kao i ja, rade za vanjske izdavače i žive od svog stvaralaštva.

Pod kapom nebeskom

:: Na strip sceni prisutni ste desetljećima. Idu li te godine u prilog stripu ili "rade" protiv njega, raste li interes čitatelja ili s vremenom pada?

Svaka grana privrede i umjetnosti je od pamtivijeka doživljavala svoje uspone i padove, nestanke i povratke. To što se klinci zadnjih petnaestak godina furaju na igrice umjesto stripove, jest u rasponu ljudske povijesti doslovno stvar trenutka. Strip kao deveta umjetnost postoji gotovo sto i pedeset godina, a prve proto stripove (iliti događaje ispričane povezanim slijedom sličica) nalazimo još u faraonskim grobnicama. To dovoljno govori samo po sebi. Potreba ljudi za pričama je iskonska, i još niti blizu nisu sve ispričane.

:: Mijenja li se struktura publike koja prati stripove? Je li važno i zašto je važno da djeca odrastaju uz stripove?

Evo nekih primjera o generacijskim mijenama publike. Prvi: mladi, svjetski uspješni bendovi poput Fleet Foxes, MGMT, Ariel Pink... koji vuku svoju inspiraciju iz starih plejki psihodelične mjuze koje su pronašli po tavanima svojih roditelja ili čak djedova. Tako će u bliskoj budućnosti i ti klinci sa rukama punim joystickova i Ipadova jednog dana na tavanima otkriti komplete Texas Kida, he he...

Ili, pak, drugi primjer. Mladi uvijek "otkriju" i konzumiraju kulturu koja je čista suprotnost od one njihovih roditelja. Klinci koji masovno slušaju cajke samo su reakcija na rock mjuzu njihovih roditelja. Tako će djeca onih koji slušaju cajke, kad dođe vrijeme slušati rock...

I ja sam kao klinac počeo slušati Rolling Stonese jer su moji starci slušali Ivicu Šerfezija i orkestar "Tamburica". Tako je oduvijek bilo, stoga, ništa novo pod kapom nebeskom, i sve je u najboljem redu.

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.