Naslovnica Kultura Kazalište

Jedan dan u životu top baletana

Vani je postigao sve, a sada je u Lisabonu je uzeo slobodnu godinu kako bi plesao kod kuće
20. listopada 2011. u 18:42 0 komentara 1043 prikaza
'13.10.2011., Zagreb, - Prvak baleta Tomislav Petranovic sminka se i oblaci kostim za ulogu u predstavi Vragolasta djevojka. Photo: Anto Magzan/PIXSELL'
Foto: 'Anto Magzan/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/7

Ako ste u skupini onih koji ne gledaju baletne predstave ili se čak "hvataju za pištolj" kada čuju riječ balet, lice Tomislava Petranovića ipak vam je poznato. Kao klinac (a rođen je u Zagrebu 1976. godine) snimao je reklame, a bio je i mali Leone u slavnom Vrdoljakovu filmu "Glembajevi". Godinama smo ga gledali kao glavnog plesača u baletnom dijelu slavnoga bečkog Novogodišnjeg koncerta. Od 1995. godine bio je član, ubrzo i solist, Baleta Bečke državne opere.

Beč je grad njegove slave i velikih uloga, grad koji je obožavao svog Tommyja, u kojem su mu ljubitelji baleta, vraćajući se s odmora u Hrvatskoj, na dar donosili pivo Tomislav. Ugledni časopis "Ballet International" proglasio ga je 2000. godine najboljim baletnim plesačem Austrije, a 2005. godine upravo je on sa slavnom primabalerinom australskog podrijetla Margaret Illman otvorio bečki Opernball.

Ove sezone pleše u Zagrebu, kao prvak Baleta zagrebačkog HNK. Došao je iz Lisabona, gdje je uzeo slobodnu godinu, jer je od 2006. prvak Portugalskog nacionalnog baleta. Kaže da Portugalci nisu bili sretni zbog njegova odlaska, ali obećao je navraćati i plesati uloge u predstavama koje bez njega ne mogu. Kući ga je dovela nostalgija. Zaželio se obitelji, dragih ljudi i prijatelja, jer danas zna da se vrijeme ne može vratiti. Prije tri godine umro mu je tata i, kako sam kaže, sada je svjestan koliko je toga nepovratno izgubljeno uz rečenicu: "To ćemo kada se vratim".

Hrana koja nije tako fina

Upravo takav Tomica, kako ga svi zovu, bio je idealan vodič za jedan dan u životu vrhunskog plesača.

– Ustajem u osam. Obvezno je tuširanje vrućom vodom, jer ponekad bez toga ne mogu ni hodati. To mi nije trebalo dok sam bio mlad. Doručkujem, ali što i koliko ovisi o tome koliko me naporna proba čeka. Naravno, i na prehranu treba paziti, jer postoji i hrana koja djeluje protuupalno na tijelo. I nije fina kao sve ostalo! – kaže i smije se dok priznaje kako je veliki gurman koji i te kako voli jesti, ali zbog baleta pazi na svaki zalogaj.

– Sve ovisi o tome koliko je teška proba predviđena za taj dan. Prije samog treninga treba mi pola sata zagrijavanja. Ni to mi nije trebalo prije desetak godina. Zapravo treba to uvijek, ali kad si mlad, ne boli pa lako preskačeš taj dio. Poslije tijelo plaća. Tada počinje trening koji traje sat, sat i petnaest minuta. On te mora pripremiti za sve pokrete, za sve tehničke elemente u klasičnom baletu, koje ćeš poslije raditi na probi. Tada počinje proba, i ako nema predstave tu večer, one traju do pet, šest, sedam sati. Sve ovisi o ritmu kazališta, jer neki baletni ansambli rade dvokratno, s pauzom za ručak. Na dan predstave ritam je drukčiji, proba je gotova do dva poslije podne. Naravno, prije predstave nužno je zagrijavanje i trening. I što je čovjek uporniji i dosljedniji u tom drilu, bolje čuva svoje tijelo i tada su ozljede rjeđe, priča.

Kao u sportskoj karanteni

Pripreme za predstavu i dane pred neku važnu premijeru uspoređuje sa sportskom karantenom jer tada nema ni izlazaka, ni druženja, ni teške hrane..., zapravo ničega što bi odvlačilo koncentraciju od uloge a tijelo od treninga i proba.

– Mi moram uvijek biti na vrhuncu forme, što je zapravo nemoguće. Naravno, ima ljudi koji si priušte dva mjeseca odmora, ali sve ovisi o tome što su tvoji ciljevi. Nakon dva mjeseca baletnog nerada čekaju te dva mjeseca crnčenja da vratiš tijelo tamo gdje je bilo i zato je mnogo lakše i na odmoru svaki dan odraditi trening i lakše je vratiti se kada ponovno staneš uz štangu ili na scenu. Ja imam tu disciplinu i radim stalno i zato nikada u životu nisam bio ozlijeđen. Zapravo nisam imao ozljedu koja bi me spriječila da plešem – objašnjava.

Kroz cijeli razgovor o tome što znači biti vrhunski baletni plesač i o svemu što taj posao nosi probijaju riječi: "Kad sam bio mlad!" A on ima samo trideset i pet godina. Naravno, Tomislav Petranović jest mlad, ali iza njega je dvadeset nadasve uspješnih i ulogama plodnih plesačkih godina (sve ih je proveo izvan rodnog Zagreba) i zato dobro zna koliko je "potrošeno" njegovo tijelo i kako je blizu dan kada će se morati oprostiti od plesa. Kada ga pitate o najdražoj ulozi, kaže da je nema, jer plesao je sve, i to sve u nekoliko koreografskih varijanti. Ipak, spominje svoju želju da bude svestran i pleše što raznolikije uloge, želju za dokazivanjem i činjenicu da je uvijek radio one tehnički najteže uloge. Posebno ističe Mihaila Barišnjikova i njegova Don Quijotea.

Plaća od 68 njemačkih maraka

– Čini ti se da veće savršenstvo ne postoji. Da je to nedostižno. Naravno, tada to gledaš širom otvorenih očiju mladog plesača. Poslije shvatiš da to nije snimka predstave, nego montirani film i da živ čovjek to na sceni i ne može postići – priča.

A na pitanje kako je jedan zagrebački dječak završio na baletu, odgovara da je po kući cijele dane "tancao" uz glazbu. Najčešće uz Lado. Tako je završio kod Tihane Škrinjarić, kao dječak vodio Šibenski festival, tjelesni mu je u osnovnoj školi predavala Edita Cebalo i sve je to vodilo k upisu u Baletnu školu na Gornjem gradu.

– Tamo su mi počeci bilo izuzetno teški. Do tada sam već puno plesao, a tamo je ispalo da sam sve plesao krivo, da je sve trebalo učiti iznova.

Sve ostalo je povijest, baš kao i to da je iz Zagreba otišao jer je htio vidjeti svijeta, jer je ovdje bio rat i jer mu je plaća u HNK bila 68 maraka (njemačkih) dok su doma stizali računi za struju od 200 maraka. No, mnogo važnija od financijskih razloga bila je činjenica da ovdje nije plesao.

– Tada je glavni bio Milko Šparemblek, a on u meni nije vidio baletni potencijal. Zato sam ponekad na razgovorima za velike uloge vani i ostavljao dojam "potpunog idiota". Na svojim počecima u inozemstvu jednostavno nisam mogao vjerovati što mi nude da plešem, jer ovdje su mi rekli da nikada neću plesati prinčeve. Zato i nikada nisam imao problem s onim "Dao Bog da imao pa nemao". Ja ovdje nisam imao ništa, a onda sam se vani sam izborio za sve.

O budućnosti još ne razmišlja. Gdje i što? Zna samo da, kada prestane plesati, želi upisati studij – najvjerojatnije novinarstvo.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.