Brazilski film "Tajni agent", koji potpisuje Kleber Mendonça Filho, po mnogima je jedan od najboljih filmova koje je lanjska godina iznjedrila. A da je prepoznat na više razina, pokazuje i činjenica da, osim nominacije za najprestižniju filmsku nagradu u kategoriji stranog filma, ima još tri nominacije: za najbolju glavnu mušku ulogu (Wagner Moura), za najbolji casting (naime, to je kategorija koja je uvedena ove godine) i za nagradu koja će se cijelu večer iščekivati – najbolji film godine.
Dok nominacije još nisu bile objavljene, neka su predviđanja upućivala da će upravo Panahijev "Jedan neobičan incident" dobiti nominaciju i za najbolji strani film i za najbolji film godine.
Međutim, brazilski as iz rukava (ovaj brutalni, nemilosrdni, punokrvni i slojeviti politički triler ove je godine ono što su prethodnih bili Cuarónova "Roma", "Na Zapadu ništa novo" Edwarda Bergera, "Drive My Car" Ryusukea Hamaguchija i, naravno, veliki "Parazit" Bonga Joon-hoa, koji je inače jedini uradak koji je u obje kategorije osvojio zlatni kipić) zasad je pobijedio Panahija, barem u broju nominacija. No dok se s nestrpljenjem očekuje ta najglamuroznija noć u godini, valja reći zašto je "Tajni agent" zaslužio svoje nominacije.
Prije svega, tu je nominacija za casting, koja nagrađuje kreativni i strateški rad u odabiru glumačke postave. U "Tajnom agentu" i najmanje su uloge toliko živopisne i daju zaokruženost široj priči. Najbolji primjer za mikroulogu koja bez sumnje služi kao makropojačivač, odnosno kao pomno odabrana stilska figura, lik je Done Sebastiane, starice koja u svom domu okuplja svojevrsne odmetnike, odnosno ljude koji iz ovog ili onog razloga bježe od političke palice koja stvari, tih sedamdesetih godina u Brazilu, nerijetko rješava smrću.
Njezin lik i ono što je ona radila za nepoznate ljude izgleda kao sažetak cijele političke situacije tada. Glavna priča filma vrti se oko Armanda (Moura je zaista fantastičan u ovoj kompleksnoj ulozi, u kojoj je s lakoćom donio jedan ovako slojevit portret), profesora čiji rad nije bio po volji vlasti i koji mijenja ime u Marcelo te se vraća u rodni grad kako bi se skrio.
Ubrzo saznaje da je na meti plaćenih ubojica i nešto više od dva i pol sata filma događa se igra mačke i miša. Ne može biti smješten kod obitelji te boravi kod već spomenute Done Sebastiane. Film je do same, gotovo tarantinovske završnice, iznimno spor. No zbog kolorita, glazbe, glume, stvaranja atmosfere koja je – baš kao i brazilska klima – puna neugodne vlage, vrućine i sparine, to uopće ne smeta. Izgleda kao čitanje nekog od klasika ruskog realizma.
Ne zapetlja se, ne izgubi, u njemu nema ničega previše pa smo tako u "Tajnom agentu" dobili i snažnu političku priču, i obiteljsku dramu, i ljubavnu tragediju, i socijalnu dramediju. Dobili smo sve, i više od onoga što se očekivalo.
Otvori KEKS Pay
