Nakon sedam godina pauze od posljednjeg filma, ali i tri desetljeća od zadnje suradnje koju je na filmu "Tajne i laži" imao s glumicom Marianne Jean-Baptiste, britanski redatelj Mike Leigh vraća se filmom "Bolne istine". Jean-Baptiste ovog je puta pripala uloga majke i supruge, sestre i tetke koja se doima kao da u sebi i svom postojanju ima svega osim nježnosti, ljubavi, blagosti i strpljenja. Ogorčena Pansy jedan je od najvećih filmskih mizantropa dosad. I sama otvoreno izjavljuje kako ne može podnijeti ljude. No ona ne podnosi ni vlastitog supruga, a sin, koji još uvijek živi s njima, neopisivo joj ide na živce jer, primjerice, a svoje 22 godine i dalje jede kruh s kikiriki-maslacem i džemom, što smatra dječjom hranom. Supruga ne može gledati kako diše, kamoli što drugo, nećakinje se ne oblače kako ona misli da bi trebale... Jedina osoba s kojom koliko-toliko može ili – bolje rečeno – koja s njom zna kako i koliko treba njezina je sestra Chantelle, koja je s druge strane njezina sušta suprotnost. Vedra, nasmijana, otvorena prema ljudima, borbena, optimistična, blaga i radosna.
"Bolne istine" fokusiraju se na Pansynu svakodnevicu. Od običnog odlaska do dućana ona uspijeva napraviti dramu preplavljenu napadima bijesa. Događaj u kojem se nešto pomakne, pa makar i na nanometar, njezin je odlazak na majčin grob, na koji ju je brižna sestra doslovno jedva nagovorila. Tada se kroz pukotine njezina postojanja koje nastoji popuniti mržnjom prema svemu, bijesom, gnjevom i srdžbom donekle naziru traume koje cijeli život nosi na svojim leđima. Prebrzo odrastanje u kojem je, kako bi pomogla majci koja je ostala sama, preuzela brigu za Chantelle, udaja kojom je zapravo bježala od sebe i života… No Leigh, koji osim režije potpisuje i scenarij ovoga filma, nikada ne dopušta da se naša antijunakinja ogoli do kraja. Ne dolazi do katarze, do otpuštanja trauma, do osjećaja olakšanja. Iako je Pansy jedan od onih likova koji su vas sposobni tako brzo iživcirati, s kojima se ne stvara neka posebna veza i koje je tako teško (za)voljeti, u tim kratkim bljeskovima u kojima skida jedan sloj svoje tvrde ljušture lako je poželjeti da (joj) bude dobro.
"Bolne istine" naizgled su ni o čemu. Imamo dvije sestre iz londonskog predgrađa, njihove polufunkcionalne do disfunkcionalne obitelji i to je više-manje to. Njihova je svakodnevica preobična da bi se išta iz nje izrodilo. Međutim, ono što je forte ovog Leighova uratka je portret same Pansy. Ne, nije to lik koji se voli, ali tijekom gledanja filma nemoguće se ne zapitati kako je moguće da je nekoga toliko lako ne voljeti. Pa čak i najveći negativci u filmovima znaju imati nešto simpatično u sebi. Nemoguće je i ne zapitati se kako je moguće da netko može u sebi nositi toliko gnjeva i agresije kao i kako je itko u blizini takve osobe toliko strpljiv da sve to tolerira. I upravo u tom međusvijetu osuđivanja i predrasuda nalaze se Leighove bolne istine, a to su traume, koje kod Pansy ipak ne dobivaju razrješenje. Ukazivanje na njih kao da je tek opomena svima na jednu od najvećih istina ikad, a to je da nikad ne možemo znati s kojim se teškoćama netko nosi i da je sve što možemo to da jednostavno budemo ljubazni prema drugome. No prema Pansy, čak i ako je tek filmski lik, jako je teško pokazati ljubaznost. I upravo ta Leighova klackalica između nepodnošljivosti kojom zrači Pansy i objašnjenja zašto je tako, koje donekle budi suosjećanje i razumijevanje, ono je što je u cijeloj ovoj priči najbolje. U vrtlogu nemira i anksioznosti koji donosi protagonistica redatelj stvara mirnu atmosferu u kojoj pak s neopisivom mirnoćom i staloženošću, preciznošću, pa čak i dostojanstvom donosi studije traume, bijesa i potisnute tuge. "Bolne istine" neće donijeti previše oduševljenja, posebice jer ne nude razrješenje radnje, a čak se čini i kao da je film pomalo naprasno prekinut. No ono što će donijeti jest podsjetnik na to kako se nekad u svakodnevnoj običnosti i stvarima koje naizgled ne zaslužuju pozornost kriju zaista dobre priče.
Otvori KEKS Pay
