U angelologiji postoji konsenzus: ima anđela koji su otpali od Stvoritelja, a onda ima i anđela koji nisu otpali od Stvoritelja. No neke angelološke teorije tvrde sljedeće: svaki od anđela zauzima posebno mjesto u velikoj hijerarhiji koja se proteže od najvišeg do najnižeg, kao apsolutni plus i apsolutni minus. Nijedan nije jednako moćan kao onaj do njega.
Prema drugim teorijama, ta skala ujedno odražava i anđeoske podvrste – svaki anđeo je anđeo, dakako, ali ujedno: svaki anđeo je i svoja vlastita vrsta. Kada bi se manifestirali pred nama u koloni koja seže od zemlje do neba, djelovali bi, možda, kao pripadnici mirijadu različitih vrsta; kao izvanzemaljski predstavnici na svemirskoj Noinoj arki. Prema trećima, anđeoska skala ne označava samo stupanj njihove moći ni njihovu sekundarnu narav nego i stupanj anđeoske blizine Bogu: na jednoj je strani onaj koji je od Boga najviše otpao, a na drugoj onaj Bogu najbliži.
Ako su se svi anđeli, dakle, prije stvaranja svijeta već neopozivo opredijelili (Katekizam Katoličke crkve 392-393), pitanje koje se samo od sebe nameće glasi: postoji li na toj ljestvici – ništica? Postoji li tek jedan od njih koji je u ratu anđela ostao neutralan, matematički u sredini, ne opredjeljujući se ni za, ni protiv Boga? Pospani anđeo koji je cijelu bitku na nebesima prespavao?
Čini mi se da je odgovor na ovo pitanje potvrdan. No ono nije samo teorijsko nego i praktično. Jer, moram vam reći da sam mu ušao u trag. Nisam ga upoznao, čuo, ni vidio, nego, jednostavno, povezujući krhotine informacija u širu sliku, zaključio tko je. Isprva, dakako, nisam naslutio da je to baš taj za metafiziku nezainteresiran, neutralni anđeo, nego sam – obratno – prepoznajući bezopasnost, ali jednako tako i beskorisnost kakve manifestira u svojim pojavnim oblicima najposlije uvidio i njegovu gotovo bezličnu, ni dobru ni zlu narav. No prvo po čemu ga zamijetih jest njegovo djelovanje po nepogrešivoj metodologiji opsjednuća kao fenomena, zbog čega teološki neopreznom – ili preopreznom – promatraču isprva izaziva dojam zloduha. Ono što ga od zloduha, međutim, razlikuje jest to što su njegova opsjednuća kratkotrajna, brza i bez većih posljedica; lako dolaze i još lakše prolaze. Taj duh je zarazan – kadgod tkogod uoči opsjednuće, veliki su izgledi da će se ono dogoditi i vidjeocu. Njegov učinak uvijek je isti: žrtva odjednom više ne može kontrolirati mišiće lica, civilizacija i odgoj ruše se pred praiskonskom, animalnom potrebom koja međutim nema jasnu svrhu osim potvrde da se opsjednuće dogodilo te se žrtvina usta, protiv njezine volje, razjapljuju u ralje. Kada se dogodi, čovjek uznalikuje životinji (a životinja čovjeku). Uslijed opsjednuća, svako lice gubi privid učenosti i građanske pristojnosti, pa i više od toga, ono gubi dojam prisebnosti, auru individualiteta. Nastupa pomrčina duše, a drevno i bezimeno Ništa dolazi po svoje, utjelovljujući se u nesvojevoljnom pomaku čeljusti po samo njemu znanu mehanizmu, nezaustavljivom u svojoj vječnoj, sveprirodnoj neminovnosti. Sve to skupa traje samo nekoliko trenutaka, ali ponekad dolazi u serijama. Nema biologijske, evolucijski uvjetovane svrhe toga čina; štoviše, Darwin ga je toliko prezirao da se o njemu do smrti, ne mogavši ga objasniti, izbjegavao izjasniti. I premda načelno svenazočan, postoji jedno mjesto gdje je ovaj duh posebno pušten s lanca. To mjesto je crkva.
Osokoljen ovim spoznajama, odlučio sam zarobiti tog duha. Pripremio sam mu zamku. Ulovit ću ga, mislio sam, na Jordanovcu, na sljedećoj misi. Ne trajno, dakako, nego samo da ga definitivno identificiram, a nakon toga ga, kao ribicu u jezerce, vraćam u optjecaj.
"U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Gospodin s vama."
Promatram.
"Ispovijedam se Bogu svemogućemu, i vama, braćo, da sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh."
Evo nečega!
"Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svece, i vas, braćo, da se molite za me Gospodinu Bogu našem."
Pohitah do osobe kod koje ugledah manifestaciju, ali kada dođoh, sve je već prošlo. Primirio sam se, sjeo i slušao dalje...
"Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini."
Misa je tekla i učinilo mi se da sam zadrijemao... Unutarnjim okom vidjeh svod kako se okreće u zraku i osjetih kao da lebdim crkvom, plutajući nad prvim redovima dok pater Petar drži propovijed. U zlaćanoj omaglici, omamljen tamjanom, ljuljuškah se nad tihim molitvama kao balon ispunjen helijem, plastična vrećica na vjetrovitoj plaži, izgubljena pikula u Mjesečevoj atmosferi. U tom trenutku obuze me osjećaj izgubljene ravnoteže. Pomaknuh se s mjesta protiv svoje volje i zamijetih, ne bez svojevrsne nelagode, kako me usisavaju brcima ukrašena usta gospodina Violića koji je sjedio u drugom redu. Upoznah njegovu usnu šupljinu dok sam se, kao šarena loptica u plastičnom labirintu Hrvatske lutrije, prebacivao amo-tamo od nepca do jezika, preko zubnih redova do dušnika i natrag, a nepčana se resica tresla, frenetično, poput zvečarke...
I tada, opet nesvojevoljno, izletjeh van. Već kad stadoh meditirati o tom iskustvu, osjetih novi usis... Letim prema usnom kanalu gospođe Benkek, elegantno odjevene dame koja je sjedila pri ulazu u crkvu... Kao kuglica u fliperu, vlakić u lunaparku, čarapa u podivljaloj vešmašini poletjeh uokrug njezinom usnom šupljinom, odbijajući se od mesnatih rubova kao loptica u minigolfu. Uzduž i poprijeko preletjeh crkvu, sad u ustima debele gospođe Horvat, sad u ustima suhonjavoga gospodina Krešimirovića. Zavrtjelo mi se u glavi – pod pretpostavkom da sam uopće imao glavu – kako od letenja tako i od stečenog sveznanja... Jer: sada poznajem usnu šupljinu svakog našeg župljanina. Svaku plombu, svaki izgubljeni kontinent na svakom geografskom jeziku. U posljednjem redu naposljetku sam uočio... samoga sebe! Uletjeh u vlastita usta, pogled mi se zamračio i uto se probudih na klupi, uz trzaj koji je među ostalim vjernicima teško mogao proći nezamijećeno. Tada diskretno zijevnuh... te istoga trena, ali ujedno i prekasno, shvatih: ne samo što nisam uspio uloviti duha dosade u zamku, nego je on u zamku ulovio mene.
Ako te, čitaoče, dotični duh posjetio dok si se nalazio u ovoj pripovijesti, tada ona – za razliku od svake druge koja bi mogla takvo što izazvati – nije promašila, nego, upravo suprotno, ispunila svoju svrhu.
Nije? Ali upravo dolazi, kažeš? Iskoristi to, zarobi ga! Sad!
O autoru:
Matija Štahan (Zagreb, 1992.) magistar je komparativne književnosti, novinar i književni kritičar te društveni komentator. Kratku prozu objavljivao je u Obnovi, Alternatoru, Republici i prilogu Večernjega lista Obzor. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Otvori KEKS Pay
