Iako su fikcija, igrani filmovi često daju bolji pregled stvarnosti od bilo kojeg dokumentarca. Jedan od takvih filmova su “Žuta pisma”, ovogodišnji dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu njemačko-turskog redatelja Ilkera Çataka. Na dodjeli nagrade predsjednik žirija, autor nekih od najvrednijih filmskih ostvarenja posljednjih desetljeća, Wim Wenders (“Nebo nad Berlinom”, “Pariz, Teksas”, “Savršeni dani”), rekao je kako film upozorava na totalitarizam koji prijeti i drugim društvima. Takve smo priče naviknuli gledati ponajprije u iranskoj kinematografiji, koja pokazuje kako politika može kontrolirati gotovo svaki segment života, pa i one koji se na prvi pogled čine posve bezazlenima. Çatak u “Žutim pismima” prikazuje Tursku kao društvo koje, unatoč prividu otvorenosti i liberalnosti, nije daleko od politike ušutkavanja neistomišljenika, gušenja slobode govora i utjerivanja straha svima koji se usude dovesti u pitanje državni sustav.
U središtu priče je poznati turski glumački par Derya i Aziz. Oboje su uspješni kazališni umjetnici, a Aziz radi i kao profesor. Žive u skladnom braku sa svojom kćeri tinejdžericom Ezgi, s kojom imaju topao i otvoren odnos. Uz kredite, svakodnevne obveze i brige koje dijele s većinom ljudi, čini se da imaju gotovo idealan život. No u državi kakvu film prikazuje, takva idila teško može potrajati. Nakon premijere predstave, jednog od njihovih zajedničkih projekata, oboje, a posebno Aziz, postaju meta državnog aparata. Ubrzo ostaju bez posla i stana te su prisiljeni preseliti se iz Ankare u Istanbul, u skromni stan Azizove majke gdje pokušavaju iznova izgraditi život. Budući da umjetnost u njihovu slučaju nije samo nedovoljna nego je i politički nepodobna, Aziz počinje voziti taksi, dok Derya prihvaća svaku priliku za novi angažman, čak i kada to znači odustajanje od vlastitih uvjerenja i postupno narušavanje stabilnosti njihova braka i obitelji.
Ono što se prvo primijeti u “Žutim pismima” jest izvanredna gluma Özgü Namal. Teško je reći glumi li bolje ona ili Derya, glumica koju utjelovljuje. Ni njezin partner Tansu Biçer nimalo ne zaostaje, no upravo su Deryin lik i Namalina izvedba emocionalno središte filma. Kako se radnja približava kraju, tema cenzure i kažnjavanja slobode govora postaje sve snažnija, a Çatakova profinjena, ali vrlo jasna kritika autoritarnog sustava sve oštrija. Najveća snaga “Žutih pisama” leži upravo u tome što ta oštrina proizlazi iz neizvjesnosti. Film nikada do kraja ne objašnjava zbog čega je država tako brutalno kaznila ovaj glumački par i upravo je u tome njegova najtočnija dijagnoza totalitarizma. Jer, kako biva u društvima koja su već totalitarna ili opasno klize prema tom ambisu, nije ni važno što (ni)je netko učinio; svi koji dišu izvan zadanih okvira krivi su već samim time što postoje.
Drama, Španjolska, 115 min
Režija: Alauda Ruiz de Azúa
Glumci: Blanca Soroa, Patricia López Arnaiz
Film je ovo o odrastanju, ali nije drama kakvu smo se naviknuli gledati kad je riječ o tom subžanru. Ovdje imamo 17-godišnjakinju Ainaru, koja, kao i svi njezini vršnjaci, otkriva svijet. Nalazi se na životnoj prekretnici kada treba odlučiti – kako njezina obitelj očekuje – na koji će fakultet, ali umjesto toga ona odlučuje da će ići u samostan. Sigurno da bi takva odluka bila šok za bilo koju obitelj, a posebno je šok za Ainarinu obitelj, koja živi u potpunoj odvojenosti od Crkve. Ainara ni sama još uvijek nije sigurna je li taj poziv za nju, a sve dodatno kompliciraju njezin otac, koji smatra da je sve to kćerin hir, ali i teta, koja je jako bliska s nećakinjom i trudi se biti podrška, ali katkad – zbog dijametralno suprotnih stavova – jednostavno ne ide. “Nedjelje” ne donose samo prikaz jedne obitelji koja pokazuje kako nije uvijek najlakše biti bezuvjetna podrška nego i portret jedne adolescentice koja se u obiteljskoj kakofoniji bori za svoju pravu sebe. Hoće li ljubljenje s dečkom, utjecaj sekularne tete i vlastiti duhovni slomovi pokolebati Ainaru, ostaje nejasno do samog kraja, ali ono što je jasno od početka jest da služi kao sjajna refleksija koja pokazuje kako je teško tolerirati sreću drugih kada se ona ne uklapa u naše vlastite vrijednosti.
Otvori KEKS Pay
