Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Glumim, pišem, pivam, a sad i slikam. Trebalo bi mi pet života. Rekli bi Dalmoši, imam kuraže

Prvakinja HNK Split Arijana Čulina ispričala nam je sve o svojemu novom hobiju – slikanju. I to, sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, vrlo popularnom, ali pričali smo i o koroni, odrastanju, afimaciji u Splitu....
02. kolovoza 2020. u 15:21 1 komentara 2657 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Nema me u serijama ni u filmovima pa sam u ovom nesretnom razdoblju izolacije i karantene snimala svakakve videouratke. Da razveselim svijet, da se ljudi, koliko je moguće, opuste i nasmiju – kazala je u svom originalnom, uvijek humorom obojenom stilu svestrana splitska umjetnica i prvakinja HNK Split Arijana Čulina o popularnim stand-up videima “Smijeh kroz suze korone” na njezinu YouTube kanalu kad smo je nazvali da se nađemo da nam ispriča sve o svojemu novom hobiju – slikanju. I to, sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, vrlo popularnom.

Lordan Zafranović Filmom "Djeca Kozare" borim se protiv revizionizma. U moj posao neće se petljati nikakva ideologija.

Glumite, pjevate, plešete, vrsna ste komičarka, pišete, slikate... U karanteni ste napravili novi ciklus. Svi govore o toj kolekciji s motivima Splita. Gdje se mogu nabaviti?

Moje slike i knjige isti su fenomen. Mojih knjiga kao ni slika nema nigdje kupiti (napisala je osam knjiga, op. a.). Ja sam umjetnik, nisam trgovac. Ne znam prodati, a voljela bih, ali ne pod svaku cijenu. Stalo mi je da, kad nešto radim, najprije ja u tome uživam, pa da drugome to bude dobro, a onda dođu financije. Danas je u većini slučajeva obrnuto. Najprije novac, a za proizvod nije važno hoće li slika biti od renomiranog slikara ili iz Bauhausa. Mene je očito pregazilo vrijeme. Da se razumijemo, ne kukam. Ja se prebacim na neki novi razboj, na stvaranje predstava, u ovom slučaju slika, pa što Bog da. Uvijek nešto bude.

Kako ide to vaše “prebacivanje”?

Umjetnošću se bavim od malih nogu. Likovna grupa, recitatorska, jedna nagrada na literarnom natječaju grada, a onda pauza. Sve dok se nije u kazalištu raspisao natječaj za Glumački studio koji je vodio genijalni Marin Carić. Od tada sam u teatru, gotovo 40 godina. U to vrijeme pohađala sam i Glazbenu školu Josipa Hatzea, Odsjek solo pjevanja. I mučila se s odlukom što ću? I s vremenom zaključila, sve. Čujem, vidim, produciram. Kad sam igrala Perinu Štramberu u “Splitskom akvarelu” i Misili Bisili u “Maloj Floramy”, trebali su mi pjevanje, gluma i ples. A znam složiti i neki kostim po potrebi. Važan je svaki segment. I jako sam znatiželjna. Kad se nečeg uhvatim, krenem u to i trebalo bi mi pet života za sve što me zanima.

Gura vas pozitivna istraživačka energija?

Ljekovito je što pokušamo sve što mislimo da možemo, a ne da odustajemo. Ne treba se prepasti uzora i veličina. Što bi rekli Dalmoši, ja sam imala kuraže. Nisam se osvrtala što će tko reći. Nećemo svi biti ni Beethoven, ni van Gogh, ni Meryl Streep. Pa što? I ne treba računati na brze rezultate. Treba raditi, istraživati i otkrivati godinama. Često sam nailazila na komentare – ne možeš ti to! Kad sam počela pisati knjige, rekli su mi – ala, koliko ih je koji pišu! Kad sam počela raditi stand-up, govorili su – nemoj, to ti je za muške, triba imat za to snage! Za slikanje su rekli – di ćeš sad to, znaš li koliko ima slikara!

A što je s kazalištem?

Za razliku od Zagreba, Split ima tri teatra. Nema toliko mogućnosti kao u Zagrebu, gdje su uz teatre i televizije. Mi u Splitu ograničeni smo na svoju matičnu kuću, a redatelj odabire glumce. Ako on kaže – igrat ćeš nogu od stola, ja odgovorim – okej. Nastojat ću od noge napraviti stol. Nekada se zafrkavam da sam žena prve šanse: jedna serija, jedan “Glamour café” i jedan film. To što su mi dali, ja sam izvukla! Volim i pjevati i u svojim monokomedijama uvijek pjevam šansone, uglavnom francuske, kabaretske songove. Nije čudo što sam diplomirala s predstavom u kojoj sam pjevala songove Kurta Weila. Trenutno igram mjuzikl “Menopauza”, predstave “Varaš ga, ne ostavljaš ga” i “Disko baba”. S kolegicom pripremam novu predstavu, a krajem rujna očekujem premijeru mog teksta “Men’ se čini da je meni najgore” u kojem igraju Ana Gruica Uglešić i Nada Prodan Kovačević. Jedna iznajmljuje apartmane, a druga je sponzoruša... U sklopu emisije “Glamour Café” obrađivala sam na duhovit način razne teme i na neki način bila pionir stand-upa. Nailazila sam na oduševljenje i kritike. Prva sam govorila jezikom ulice. Pitali su zašto? Zato što me to okružuje. Govorim jezikom čovjeka u svakodnevnom životu, ne umiveno ili krležijanski.

Vaš put bio je zapravo trnovit, a nema vas ni na ovogodišnjem Splitskom ljetu?

Zabavljam se time što mogu raditi. Nećemo čekati Spielberga! Program Splitskog ljeta jako je sužen zbog korone, izvođenje predstava ograničeno. Teška su vremena za umjetnike. Ponekad pomislim da nam je Bog koronu poslao kao upozorenje. Ljudi su postali gramzivi, nezasitni, zagadili smo planet. Pomidori više nemaju okus pomidora. Voće ne miriše. Strahovito smo napredovali u tehnologiji, ali teško da imamo lijeka za ijednu bolest. Morat ćemo naučiti živjeti s koronom. Samo da ne proizvedemo neki luđi virus. Kazalištarcima je jako teško. Svi smo u istom hranidbenom lancu. Mi ovisimo o gledateljima, oni o gospodarstvu i sve tako ukrug. Doći će, pribojavam se, još teža vremena.

210. obljetnica Chopinovog rođenja Tijelo glazbenog genija pokopano je u Parizu, ali srce čuva se u Poljskoj

Kako su nastale vaše najnovije sličice, odakle inspiracija?

U teškim vremenima treba govoriti o lipim stvarima, ne treba tumačiti vrijeme koje je ionako depresivno. Nema smisla da glumim Lady Macbeth pa sam išla u kontru. Snimala duhovito našu stvarnost iza četiri zida. Čujem da su ljudi dosta šerali i zabavljali se. Sličice su pak kompilacija mog rada. Krenula sam se igrati, i zaigrala se i doista došla do nečega svog. Osoba sam koja se nikad ne zadovoljava, uvijek idem dalje.

Jeste li zadovoljni statusom u HNK Split?

Mislim da moje mjesto u teatru nije valorizirano kako bi trebalo biti. Odigrala sam niz uloga, a u teatru nema, kao u klizanju na ledu, minulog rada. Kao da se uvijek gleda iz početka. Ja radim ono što mislim da trebam, realiziram se i na drugim područjima i imam priznanja, a najvažnije je priznanje publike. Nedavno sam dobila Arenu za ulogu Vere u filmu Hane Jušić “Ne gledaj mi u pijat” i na FESTU-u u Beogradu bila proglašena najboljom internacionalnom glumicom. Ljudi još pamte Milijanu iz serije “Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo” i Gogu Bjondinu iz “Glamour Caféa”. Bila sam predstavnica Hrvatske u Kopenhagenu. Radili smo “Lizistratu” kao eksperiment u kojem su sudjelovali glumci iz brojnih zemalja i dobila sam glavnu ulogu. Igrali smo je u Danskoj, Švedskoj, u Rumunjskoj na festivalu 55 zemalja. Ponekad je, čini se, teže biti prorok u svom selu.

Rješenja za korekciju dioptrije u svakoj životnoj dobi