Naslovnica Kultura Kazalište

Glembajeve sada svi gledaju kroz raspad carstva, a mene zanimaju emocije

Premijera baleta je u utorak, 30. svibnja, a koreograf ih je postavio na glazbu Beethovena i Rahmanjina, na kojoj je radio punioh osam mjeseci
25. svibnja 2017. u 11:57 0 komentara 397 prikaza
Foto: Davor Puklavec/pixsell
Pogledajte galeriju 1/13

Koreograf Leo Mujić već duže vrijeme živi Krležu. Iščitava ga, diše, sanja... I tako već godinu dana. Toliko se, naime, u njegovoj glavi “kuha” balet “Glembajevi”. Nepravedno bi bilo reći da Krležu zna napamet, ne samo “Glembajeve” i sve što je ikada napisano o tom velebnom djelu, nego i velike dijelove Krležine proze. A o “njegovu veličanstvu baletu”, kako on naziva svoju umjetnost, o nevjerojatnim načinima na koji se jedna slavna drama “prevodi” u balet, razgovarali smo uoči njegova puta u Rusiju, kada je njegova “Ana Karenjina” izvedena u jednoj od baletnih prijestolnica svijeta, u Aleksandrinskom teatru u Sankt Peterburgu:

Balet HNK Denis Derk Zašto je zagrebački balet završio na novinskoj naslovnici

– Ana se vratila kući. Ana Karenjina iz ovog našeg grada otišla je u Rusiju. To je velika stvar: zagrebački balet pleše u Aleksandrinskom teatru, preko puta Vaganove škole. Ima u tome i puno simbolike. Svibanj je počeo tim gostovanjem, a završit će “Glembajevima” (premijera je zakazana za 30. svibnja, op. a.), a ono što su Ana Karenjina i Tolstoj za Rusiju, to su Krleža i Glembajevi za nas – objašnjava Leo Mujić, čvrsto uronjen u rad na novom baletu, što se pokazalo i odličnim lijekom od ruske euforije, za koju je i te kako bilo razloga, jer “Anu Karenjinu” stojećim ovacijama ispratilo je slavno carsko kazalište koje prima 1378 posjetitelja.

 | Autor : Davor Puklavec/Pixsell Foto: Davor Puklavec/Pixsell

A možda je baš rad na “Ani Karenjinoj” dobar uvod da se objasni kako nastaju Mujićevi baleti po velikim književnim djelima. Prvo ih treba “čuti”, pronaći im glazbu te ih tada pretvoriti u pokret. Stoga je ključno pitanje kojom glazbom koreografu govore “Glembajevi”? Šapuću li ili vrište? Kroz koju glazbu mu progovara barunica Castelli? Je li to glazba za, današnjim rječnikom rečeno, kičastu sponzorušu, ili za ženu koja se uporno bori za svoje mjesto na ovome svijetu? Leo spremno priznaje da je na izboru glazbe radio punih osam mjeseci:

– Kod dramskih baleta, onih koji su nastali po dramskim djelima, glazba je jako važna, ona zamjenjuje riječi, ona je naš audioput u umjetničko djelo. Tako je za mene barunica Castelli žena koja se doslovce bori za svoju egzistenciju. Ona je intelektualno odradila svoje ustajanje od postelje u kojoj kašljucajući pod svjetlom petrolejke umire njezina majka... Sve je u Krležinu svijetu rečeno, od njezine olinjale lisice do bogatih toaleta koje Krleža opisuje gotovo fetišistički. Tako je i s muzikom. Jednu je zadao sam Krleža, on je zapisao Beethovenovu “Mjesečevu sonatu”, koja se stalno ponavlja i odzvanja kroz baruničina zavođenja. Tako mi je sam Krleža odredio jednog kompozitora. Odmah na početku bilo mi je jasno da ću koristiti Beethovena, naravno ne samo tu njegovu skladbu, već i neka druga djela, poput primjerice nekih opernih uvertira koje se rijetko ili nikada ne izvode. Posebno mi je interesantno koristiti nebaletnu glazbu, baš kao što su to simfonije Čajkovskog u “Ani Karenjinoj”. Nakon toga tražio sam kompozitora koji je bio Krležin suvremenik, jer uvijek kada promatramo umjetnička djela važan nam je taj duh epohe. Tako sam došao do Rahmanjinova, koji ne samo što je stvarao u vrijeme o kojem piše Krleža, već je stvarao i u vremenu kada je Krleža živio. Tim sam odabirom dobio još jednu razinu glazbe; imam predstavnika zapada i predstavnika istoka, jer mislim da smo mi ovdje još uvijek negdje na pola puta – objašnjava Leo Mujić.

Dok razgovaramo na terasi kafića u središtu grada, ljudi nas počinju zaobilaziti u sve većim krugovima. Govori mi kako od drame treba napraviti priču, a tek zatim balet. Plesač u njemu jasno pokazuje kako to ta barunica Castelli smota muškarca među svoja bedra, jer ono što se ne vidi u drami, dušu je dalo za balet:

– To je prijenos medija, drama postaje pokret, postaje balet. Publika ne može očekivati da će vidjeti Glembajeve na koje je navikla, jer ovo je moja umjetnost za koju mislim da je najbolja. Najbolja je zato što je upravo to umjetnost kojom se sve može izvesti. Ali, naravno, treba paziti na ritam predstave, na njezino trajanje. Morao sam ući u to golemo djelo, u to more detalja, i na neki način napraviti “šoping” prioriteta. Balet govori u slikama i zato se služio svim dostupnim opisima svakog detalja koji sam izabrao da njime ispričam svoju priču o Glembajevima – naglašava.

Antun Vrdoljak ANTUN VRDOLJAK Branili su mi snimiti i Kiklopa i Glembajeve i Generala. I svima sam rekao: Ma boli me

Naravno, tu skrećemo u politiku, onu iz doba Glembajeva i onu koja je tu oko nas:

– Glembajevi su izuzetno politička drama, a posebno ih sada svi čitaju kroz aktualnu situaciju, svi gledaju taj četvrti čin propadanja carstva. Ali balet nije umjetnost koja se bavi politikom. To je umjetnost koja barata pokretom, emocijom i bezvremenskim stanjima, i baš je zato umjetnost koja odolijeva zubu vremena čak i u svojem najklasičnijem smislu i obliku – objašnjava Leo. To nas odvodi u veliku digresiju, priču o nekim trenutačno najznačajnijim svjetskim baletnim djelima, poput “Giselle” koju je veliki umjetnik plesa koreograf Akram Khan postavio u izbjeglički logor i stvorio veliko novo čitanje klasičnog bijelog baleta, ali i djelima drugih koreografa koji su upravo plesom dočarali svu tragediju izbjegličke krize:

– Ti su baleti politički izraz i ta je kriza zaista isprovocirala brojne umjetnike. Ali ja pokušavam ne depolitizirati Krležino djelo, nego ga promotriti kroz svoju prizmu, onu koja nije politička. Ja ga čitam kroz odnose među likovima, kroz karaktere, Edipov kompleks, sustav vrijednosti te obitelji, njezine fetišizme i mantije, sukob oca i sina, kroz priču o maćehi i majci, priču o svim tim disfunkcionalnim obiteljima... To je ono što balet dobro prenosi – kaže Leo Mujić.

 | Autor : Davor Puklavec/Pixsell Foto: Davor Puklavec/Pixsell

“Glembajeve” priprema, kao što je to uobičajeno za sve velike balete, kroz dvije podjele uloga i za obje kaže da su vrlo jake, najbolje moguće. Priznaje da je tu u velikoj prednosti jer ovo je njegova četvrta koreografija za Balet HNK Zagreb, poznaje plesače, njihove mogućnosti i ističe da uvijek pokušava napraviti najbolju moguću verziju njih. Barunicu Castelli plešu Natalia Horsnell i Iva Vitić Gameiro, Silberbrandta Balint Rauscher, sestru Angelicu Catarina de Meneses, Leonea Takuya Sumitomo i Andrea Schifano, a Ignjata Glembaja Guilherme Gameiro Alves i George Stanciu. I evo nas ravno u glavnoj primjedbi koje su sve gledateljice izrekle na račun “Ane Karenjine”: “Tko bi ostavio ovakvog Karenjina?”. Jedan od trenutačno najekspresivnijih plesača zagrebačkog Baleta ovdje je opet u ulozi prevarenog muškarca.

– Barunica ih je sve prevarila i ostala dosljedna sebi – smije se Leo i objašnjava:

Guilherme je fantastičan plesač, emocionalna bomba na sceni. Meni i treba fantastičan plesač koji zna odglumiti srčani udar u baletnoj sceni – kaže i nabraja suradnike s kojima radi “Glembajeve”: kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović, scenograf Stefano Katunar, Aleksandar Čavlek radi svjetlo, Svebor Zgurić je savjetnik za glazbu, a pomoćnik u dramaturgiji Ivan Leo Lemo.

I za kraj pitamo ga koliko takav posao, stvaranja nečeg ni iz čega, troši čovjeka?

– Nevjerojatno mnogo – kaže i dodaje:

– Ali samo tako posao i ima smisla. No, “Glembajevi” su tako veliko djelo da čak ne bih rekao da taj balet radim ni iz čega. Krenuo sam iz minusa, debelog minusa koji stvaraju velika očekivanja. Prati me ta Krležina stigma. On je posebno ime hrvatske književnosti, ime koje Hrvati poštuju, gledaju, čitaju... Boje ga se, vole ga i mrze, ali ga istodobno i nevjerojatno marginaliziraju. Kako drukčije objasniti činjenicu da ga ne prevode. U svom forenzičkom pristupu “Glembajevima” došao je do tužne spoznaje da to kolosalno djelo uopće nije prevođeno. Zagrebački Balet internacionalna je trupa i morali smo im prevoditi sažetke. Plesačima moram podrobno objasniti tko su ti ljudi, jer oni nisu pročitali dramu. A nisu je pročitali jer prijevoda na engleski nema. U Mađarskoj sam, primjerice, gledao sjajne “Glembajeve”, dakle postoji prijevod na mađarski, ali to nije dovoljno. Imamo velikog pisca koji gotovo uopće nije prevođen i zapravo je na djelu deinternacionalizacija velikog djela i velikog autora. Zato i pitam s kojim pravom Krleži izgovaramo hvalospjeve, a zauzvrat mu ne nudimo ništa. Pogledajte izlog ove knjižare preko puta! Što je to? Sabrana djela Nives Celzijus, a nema “Glembajeva” na engleskom. A Krleža je aktualan i bezvremen, njegove su riječi savršenstvo, ponekad mi je i žao da baletni plesači ne mogu govoriti. A pripovjedač u mojem baletu ne dolazi u obzir, jer značilo bi to da ne vjerujem u svoju umjetnost. Ne mogu napraviti balet i ne vjerovati u njega. To bi bilo negiranje samog sebe.     

HNK Split Troje koreografa iz različitih kulturnih sredina ujedinjeno u baletu o odnosu Istoka i Zapada 11.11.2012., Porec - U velikom satoru Agrolagune Ivica Todoric organizirao je proslavu Martinja 2012. Na proslavi su se nasli uz obitelj i menadjere tvrtke i Todoricevi vazniji partneri. Nakon vecere za trisotinjak uzvanika organizirano je krstenje mosta. Nino Raspudić Suvremeni Glembajevi i vrijeme 'ćorke' Labuđe jezero Branimir 
Pofuk Labuđe jezero u HNK, orkestri na pozornici Lisinskog, tu je Zagreb velik i lijep, tu je Hrvatska svijet
Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.