Ovih se dana u hrvatskim knjižarama ističe naslov koji predstavlja jedno od najpotresnijih literarnih događaja u 2023. – roman "Tužni tigar". U ovoj autobiografskoj priči o nasilju, šutnji i moći književnosti da iznese neizrecivo, francuska spisateljica Neige Sinno bez zadrške progovara o zlostavljanju koje je doživjela u djetinjstvu, bez trunke patetike, ali s bolnom iskrenošću, istražuje mrežu laži, šutnje i društvene ravnodušnosti koja okružuje nasilje, te načina kako se žrtve s njime nose. O knjizi razgovaramo s glavnom urednicom Petrinih knjiga Tamarom Piroj.
Zašto ste odlučili objaviti "Tužnog tigra" i kako je ta knjiga pronašla put do Petrinih knjiga?
Tijekom čitanja Le Mondea, među finalistima za njihovu godišnju književnu nagradu, knjiga je privukla pažnju Ante Šerventića, direktora Petrinih knjiga i urednika ove knjige. Već nakon prvog čitanja nije imao dvojbi da ju je potrebno objaviti. Roman je ubrzo osvojio nagradu Le Monde za književnost za 2023. godinu, a potom i niz drugih priznanja – od Prix Femina, Prix Goncourt des Lycéens, Premio Strega Europeo i Choix Goncourt – Hrvatska, do Grand Prix des Lectrices Elle. Nagrade su svakako potvrdile vrijednost romana, ali ono što nas je tijekom cijelog procesa pratilo i ostalo najupečatljivije – bila je njegova unutarnja snaga: beskompromisna, emotivno razoružavajuća, jeziku vjerna istina.
Jeste li osobno razgovarali s autoricom Neige Sinno ili cijeli proces ide preko agenta?
Kao izdavačka kuća nismo imali izravan kontakt s autoricom; cijeli je proces vođen putem njezine agentice. No čak i bez tog neposrednog kontakta, njezina je prisutnost u tekstu potpuna – jezik kojim piše ne ostavlja sumnju u to tko je iza njega. Bez zaštite, bez kalkulacije, bez uljepšavanja.
Planirate li autoricu dovesti u Hrvatsku u sklopu promocije knjige?
Postoji iskrena želja da organiziramo gostovanje autorice, a već smo stupili u kontakt s njezinom agenticom. Domaći sajmovi i književni festivali pokazali su interes za njezin dolazak, no prva polovica godine rezervirana je za promociju njezine nove knjige. Svakako ćemo pokušati dovesti Neige Sinno u Hrvatsku – jer vjerujemo da bi taj susret nadilazio klasičnu promociju i otvorio prostor za važan društveni dijalog.
Možete li opisati kako ste osobno doživjeli čitanje ove knjige, kao čitateljica i kao urednica?
Kao čitateljica – brutalno intenzivno, do granice fizičke neugode. Knjiga je iz mene izmamila drhtaj, šutnju – i urlik. Onaj osjećaj da ste u nečijoj priči toliko blizu, da gotovo zaboravite gdje ste i tko ste. Nema olakšanja. Nema prijelaza. Samo riječi koje ne popuštaju. Bilo je trenutaka kad sam morala zastati, duboko udahnuti i nastaviti dalje – jer bi sve drugo značilo da sam pustila da priča ostane prekinuta. Kao urednica, do određene mjere naviknuta sam čitati s odmakom. No ova knjiga ne dozvoljava da prođeš pokraj nje – traži tvoju prisutnost, tvoju tišinu, tvoje suočenje.
U osobnom blurbu koji ste mi poslali pišete: "'Tužni tigar' nije knjiga koja nudi olakšanje." Je li vas kao urednicu bilo strah kako će publika reagirati na knjigu koja ne nudi utjehu?
Naravno da sam se pitala hoće li čitatelji moći podnijeti ovu vrstu istine. Ne zato što je knjiga eksplicitna, već zato što ne pruža zaštitu. Ne nudi umirenje, ne gradi emocionalne ograde. Otvara bol – i ostavlja je otvorenom. "Tužni tigar" nije tu da nas utješi – nego da nas suoči. Više me bilo strah da, zbog njezine zahtjevnosti, čitatelji ne zaobiđu ovu knjigu i time propuste uvidjeti važnost teme koju otvara.
Napisali ste i da "neke knjige razbiju sve pred sobom". Što je ova knjiga razbila u vama – kao osobi, kao ženi, kao urednici?
Teško mi je reći što je točno razbila – znam samo da me rasprsnula, ostavivši pukotine kroz koje prodire bol. Lakše je ne susresti je, ne znati da postoji. Ali postoji. I više se ne mogu pretvarati da ne znam. Osjetila sam tugu, ali ne onu tihu – nego onu koja razdire. I bijes – jer nitko nije zaštitio. Jer se ono što se dogodilo Neige Sinno događa svakodnevno mnogima. Možda je najdublji trag utisnuo osjećaj poraza. Jer za to dijete, za autoricu, za toliko drugih – nismo stigli. I to više ne možemo ispraviti.
Ova knjiga me zatekla u prostoru gdje biram koje glasove pojačati, a koje utišati. Kad ti takva priča dođe u ruke, znaš da je ne možeš pustiti. Ne zato što si urednik – nego zato što si čovjek. U meni je otvorila nešto što više ne mogu zatvoriti. I nije samo pitanje što je razbila – nego i što je ostavila: gnjev koji ne jenjava. I volju da ga pretvorim u pokretačku snagu, umjesto da ga ugušim.
Što ovu knjigu izdvaja od drugih autobiografskih ispovijesti o zlostavljanju koje su do sada objavljene?
U velikoj većini knjiga koje pričaju o krvniku i žrtvi, autor se najčešće stavlja u poziciju žrtve. Ono što ovaj roman čini jedinstvenim jest to što se spisateljica, koja je sama žrtva dugogodišnjeg brutalnog zlostavljanja, u jednom dijelu romana stavlja u poziciju svog osobnog zlostavljača, pokušavajući proniknuti u njegovu psihu, razumjeti njegove misli. Ide do takvih detalja da se pita što je radio u trenucima neposredno nakon samog čina zlostavljanja. Druga iznimnost leži u kirurški preciznom, eksplicitnom načinu pripovijedanja. Opisi su lišeni sentimentalnosti, čak i empatije što je tim snažnije kada znamo da iza tih rečenica stoji žrtva. Fascinira kako autorica vlastito iskustvo uspijeva prenijeti s distancom, jasnoćom i izuzetnom literarnom preciznošću.
Francuska javnost, kako i sami kažete, i dalje glasno šuti o zlostavljanju. Gdje je Hrvatska u toj tišini – jesmo li još tiši?
Nažalost, u toj tišini Hrvatska šuti još glasnije od Francuske. O temama zlostavljanja svih vrsta – fizičkog, psihičkog, seksualnog – kod nas se znatno manje govori, kako u medijima, tako i u književnosti. Za razliku od nekih drugih europskih zemalja, u kojima se, usprkos mnogim otporima, sve češće i otvorenije progovara o zlostavljanju, u Hrvatskoj je to i dalje gotovo tabu tema. Šutnja je dublja, upornija, gotovo institucionalizirana – i društveno, i medijski, i unutar obitelji.
Možda će vam biti potresan podatak da Hrvatska ima veću stopu femicida nego Italija, dok se u talijanskim medijima o takvim slučajevima svakodnevno izvještava i sustavno podiže svijest o problemu, a kod nas o tome piše sporadično i šturo. U Francuskoj je tema zlostavljanja također snažno prisutna u javnosti – u medijima, ali i u književnosti i umjetnosti. Zlostavljanje koje se dogodilo unutar obitelji najčešće ostaje neizgovoreno. Pokušajmo samo zamisliti koliko je teško žrtvi iznova se prisjećati zlostavljanja, ako ga nije potisnula, a još teže kad se ni njezina okolina pa čak i članovi obitelji, ne žele suočiti s počiniteljem niti o tome govoriti.
U knjizi Neige pripovijeda kako su nju i njezinu majku prestali pozdravljati u selu nakon što je očuha optužila za zlostavljanje. Razmislite malo o tome – umjesto suosjećanja ili barem neutralnosti, većina je odabrala osudu žrtve. Koliko onda snage, hrabrosti i drugih preduvjeta treba imati da bi se izrekla gola istina? U tom kontekstu, način na koji je Neige ispripovijedala svoju sudbinu i kako ju je genijalno analizirala iz različitih perspektiva, može biti poticaj – i neka vrsta utjehe – nekome tko je možda doživio sličnu sudbinu, da i ona ili on kaže što osjeća.
U kojoj mjeri vjerujete da književnost može probiti šutnju o traumama koje društvo uporno ignorira?
Vjerujem da književnost može probiti zid šutnje – ne zato što viče, nego zato što prodire. Ona ne može preoblikovati stvarnost, ali može imenovati ono što društvo ne zna – ili ne želi – izgovoriti. Može doprijeti tamo gdje sve drugo stane. "Tužni tigar" ne proklamira istinu – on je iznutra ispisuje. Svaka njegova rečenica udara tiho, ali precizno. Nakon čitanja, nešto u čovjeku zatreperi, nešto zadrhti – i više ne možeš reći da nisi znao. To je moć književnosti. Ne da utješi, nego da uzdrma. Da ostavi trag. Da bude ono što se više ne može ne čuti.
Koliko je zahtjevno urednički pratiti tekst koji svjesno izbjegava olakšanje, oprost ili pomirbu?
Najzahtjevnije je – ne pokušati pomoći. Ne "popraviti" rečenicu. Ne izgraditi most preko boli. I to vrijedi za svakog tko je dotaknuo tekst – od urednika do dizajnera. Ovdje nitko ne smije "olakšati" čitatelju. Naš je zadatak bio sačuvati snagu originala – njegovu surovost, ranjivost, gorčinu. Pritom, ništa nije ostavljeno slučaju. Ova knjiga možda ne nudi pomirenje, ali traži preciznost. I to ne tehničku, nego emocionalnu. Jer ovo je tekst koji se ne uređuje rukom – nego poštovanjem.
Roman donosi brutalnu istinu bez filtera. Kako ste pristupili njegovu prevođenju, naslovnici, promotivnim materijalima – jeste li išta cenzurirali?
Ništa nismo cenzurirali. Nismo dodali štit, nismo ponudili "sigurnu zonu". I to je bila svjesna odluka – jer bi svako ublažavanje značilo izdaju. Prijevod Ivane Šojat bio je prvi korak u očuvanju integriteta teksta – njezin rad spoj je točnosti i suptilnosti. Naslovnica je jednostavna, ali sugestivna. Na njoj jest tigar, ali ne kao ukras – nego kao opomena. Nema eksplicitne metafore – jer tekst sam sve nosi. I u promociji smo se vodili istim principom – ne senzacionalizirati, nego pozvati na čitanje. Na suočenje.
Kome je ova knjiga namijenjena – i tko je, po vama, najviše treba pročitati?
Onima koji nikad nisu mogli reći. I onima koji nikad nisu htjeli čuti. Ova knjiga nije za one koji traže utočište, ali je nužna za one koji traže istinu. Trebaju je čitati odrasli – da razumiju. Mladi – da prepoznaju. Stručnjaci – da ne zaborave. Ali najviše je trebaju oni koji misle da je ovo priča koja nema veze s njima. Jer ima. Svaka šutnja ostavlja prostor za zlostavljanje. "Tužni tigar" je razdire. I to je već mnogo. Kao što je rekla Annie Ernaux, dobitnica Nobelove nagrade za književnost: "Čitanje 'Tužnog tigra' poput je spuštanja u ponor otvorenih očiju. Prisiljava vas da vidite, da stvarno vidite, što znači biti dijete zlostavljano od odrasle osobe, godinama. Svi bi to trebali pročitati. Pogotovo tinejdžeri."
Kao glavna urednica nosite odgovornost izbora što objaviti. Osjećate li da ovakvom knjigom sudjelujete u aktivizmu, ne samo kulturi?
Kao nakladnička kuća, nadamo se i vjerujemo da možemo. "Tužni tigar" nadilazi domenu književnosti – on je tekst koji traži reakciju. Traži odgovornost. I nemoguće ga je izdati bez svijesti o tome da time činite nešto važno – ne samo u književnom, nego i u društvenom smislu. Vjerujemo da ovakvom knjigom sudjelujemo u aktivizmu – ne sloganima, nego izborima koje donosimo. Kroz odluku da stanemo iza glasa koji ne traži sažaljenje, nego istinu. U Petrinim knjigama odluke ne donosimo olako, ali ih donosimo s uvjerenjem. I ako ova knjiga potakne razgovor, osnaži nekoga da progovori ili jednostavno učini da više nikada ne kažemo "nisam znao" – onda je ispunila svoju svrhu.
Otvori KEKS Pay
