Strip se u Europi razvijao mnogo drukčije nego u Americi. U novinama prevladavaju ilustracije i karikature, stripova je bilo jako malo, i to vrlo selektivno odabranih iz američke ponude. Dvadesetih godina strip se polako probija u europske novine, satiričke magazine nezavisnih izdavača, a posebno u tiskovine namijenjene djeci i mladeži.
Europa je poslije rata doživjela velike geopolitičke promjene: nestala su četiri carstva, stvoren je niz novih država, a carsku Rusiju zamijenio je komunistički Sovjetski Savez. No Europa je bila osiromašena, jaz između pobjednika i poraženih nasljednica bio je sve veći i zbog tereta reparacija kojima su prvi kompenzirali ratne gubitke. Političke i gospodarske prilike bile su turbulentne. Samim time, rasla je glad za informacijama i vijestima. U svrhu bolje prodaje više se prostora posvećuje crnoj kronici, društvenim skandalima, sportu (naročito nogometu), modi, kućanstvu, filmu (tada još nijemom), enigmatici, dnevnoj kozeriji, karikaturi, a uočena je i p otreba za sadržajima namijenjenima djeci. Radio je bio u povojima, a televizija još uvijek stvar budućnosti. Novine su se vezale za političke stranke i ideologije.
U Francuskoj veliku popularnost postiže strip “Winnie Winkle” Martina Brannera. U njemu je riječ o živahnoj mladoj dami, uredskoj sekretarici, pripadnici američke srednje klase, a od 1920. izlazio je u nizu dnevnih listova, u uobičajenoj formi geg-pasice. Nakon dvije godine izlaženja, odlučeno je da se dnevnom stripu pridoda uobičajena nedjeljna stranica koju serijal “Winnie Winkle” dotad nije imao. Umjesto da i tu crta zgode lijepe Winnie i njenih udvarača, Branner je stvorio lik njezina malog brata Perryja (u Francuskoj preveden kao Bicot), te mu povjerio glavnu ulogu u nedjeljnoj verziji stripa, koja je počela izlaziti 1922.
Alain Saint-Ogan, već poznati francuski ilustrator, u svibnju 1925. postiže prvi veliki uspjeh autohtonog europskog stripa svojim djelom “Zig et Puce” u kojem je uveo sustavnu upotrebu oblačića za razgovorni dio stripa. Urednici europskih magazina do tada su, i još neko vrijeme, smatrali da su oblačići literarno regresivni i preferirali su tekst ispod sličica odnosno prizora stripa. Zig i Puce susreću pingvina po imenu Alfred koji ih više ne napušta i koji im povremeno krade popularnost. Alfredova popularnost bila je takva da je to možda bio prvi lik iz stripa na temelju čijeg su se lika izrađivali suveniri. Saint-Oganov grafički stil ukorijenjen je u art décou; njegove precizne linije jasne su i čitljive. S obzirom na masovni uspjeh, koji se ogledao u brojnim pismima čitatelja, serijal se nastavio do 1934. Već 1930. izašao je i u formi albuma. Ovaj strip bio je najava sjajne škole frankofonskog stripa koja će nastati u sljedećim desetljećima.
Dana 27. prosinca 1908. na talijanskim kioscima pojavila se prva mainstream publikacija u prvom redu namijenjena stripovima, Il Corriere dei Piccoli. Unatoč tome što se službeno smatra rodnim mjestom fumetta (talijanski naziv za strip), Corrierino, kako je glasio nadimak koji je dobio, nije koristio balone u pričama koje je objavljivao, već je imao potpise u stihovima ispod ili iznad sličica-prizora. Unatoč tome, zahvaljujući sekvencijalnoj naraciji i ponavljajućim likovima ta je publikacija postala prvi talijanski strip-časopis.
Najplodniji talijanski ilustratori stripova prije Prvog svjetskog rata bili su Antonio Rubino i Attilio Mussino. I Mussino i Rubino temeljili su svoje stripove na parodijama školskog učenja: Bilbolbul je parodija idioma, dok je “Quadratino” (doslovno “Mali kvadrat”) parodija geometrije. Il Corrierino je predstavio i američke stripove talijanskoj publici: “Happy Hooligan” preimenovan je u “Fortunello”, “The Katzenjammer Kids” postao je “Bibì e Bibò”, “Bringing Up Father” postao je “Arcibaldo e Petronilla”, “Felix the Cat” postao je “Mio Mao”.
Nakon spektakularnog uspjeha Il Corrierina (čija je naklada dosegnula 700.000 primjeraka), tijekom sljedećih godina pojavilo se nekoliko drugih periodičnih publikacija: Il Giornaletto (1910.), Donnina (1914.), L’Intrepido (1920.) i Piccolo mondo (1924.). Fašistički režim brzo je prepoznao potencijal propagande putem novog medija. Tijekom 1920-ih nekoliko je periodičnih publikacija objavljivalo edukativne stripove za talijansku mladež, uključujući Il Giornale dei Balilla (1923.) i La piccola italiana (1927.). Počevši od 1. siječnja 1939., objavljivanje stranih stripova bilo je zabranjeno, a talijanski materijal morao je slijediti strogi standard, uzdižući herojstvo, patriotizam i superiornost talijanske rase. Kako bi zaobišli ta ograničenja, neki su izdavači jednostavno preimenovali američke junake talijanskim imenima.
Godine 1932. milanski izdavač Lotario Vecchi pokrenuo je Jumbo, tjedni časopis koji mnogi smatraju prvom pravom talijanskom publikacijom stripova. Časopis je dosegao nakladu od 350.000 primjeraka, potvrđujući da su stripovi postali mainstream medij sa širokom popularnošću. Godine 1937. pojavio se Il Vittorioso, katolički časopis u potpunosti sastavljen od talijanskih stripova. Bio je to pokušaj konkuriranja sličnim sekularnim publikacijama poput L’Avventuroso (1934.), Il Monello (1933.) i L’Audace (1937.).
U Ujedinjenom Kraljevstvu nastavljena je tradicija iz prošlih vremena, a listovi za mladež uglavnom su bili iz američke ponude. Godine 1890. pred britanskom su se publikom pojavila još dva strip-časopisa, Comic Cuts i Illustrated Chips, oba u izdanju Amalgamated Pressa. Ovi su časopisi pretiskali britanski i američki materijal, prethodno objavljen u novinama i časopisima. Uspjeh ovih stripova bio je takav da je vlasnik Amalgamateda Alfred Harmsworth zahvaljujući ostvarenoj dobiti uspio pokrenuti novine Daily Mirror i Daily Mail. Tijekom sljedećih tridesetak godina, izdavači stripova smatrali su tržište za mlade najprofitabilnijim te su stoga prilagodili svoje publikacije u skladu s tim, tako da su stripovi većinom bili samostalne knjižice namijenjene djeci od osam do dvanaest godina.
Međuratno razdoblje važno je uglavnom po objavljivanju godišnjaka Eagle Pressa, a izdavač D. C. Thomson pokrenuo je The Beano i The Dandy krajem 1930-ih, koji su cvjetali tijekom Drugog svjetskog rata. Njihova uspješna mješavina drskosti i farse dovela je do mnogih sličnih naslova, među kojima se posebno ističu Buster, Topper i Beezer. Međutim, začetnici ovog formata nadživjeli su sve konkurente, a The Beano se i danas objavljuje. Pravi procvat UK stripa dogodio se pedesetih godina prošloga stoljeća.
Na našem području, u brojnim središtima tadašnje Države SHS, odvijali su se također važni događaji za razvoj stripa.
Otvori KEKS Pay
