Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?

Film uz koji se izmjenjuju smijeh i suze pokazuje zašto je Robert Aramayo dobio BAFTA-u

Sve po spisku
IMDb
05.03.2026. u 09:36

"Sve po spisku" nije samo portret jedne osobe nego i priča o prihvaćanju i pronalasku doma i obitelji daleko od inicijalnog doma i obitelji. Film obiluje posebnim i srčanim humorom, a istovremeno ne nedostaje ni scena koje doslovce bole zbog prikaza količine nerazumijevanja s kojima su se osobe poput Johna morale svakodnevno susretati

Pionir Touretteova sindroma. Koliko god to zvučalo neobično i koliko god, zapravo, ljudi uopće ne mislili o tome kako je bilo "prvim ljudima" s Touretteovim sindromom koji su se morali izboriti sa životom, sa sobom i s ljudima oko sebe, "Sve po spisku", sjajna, zabavna, tragična i smiješna dramedija koju potpisuje Kirk Jones donosi priču upravo u dječaku i mladiću koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća morao živjeti s dijagnozom Touretteova sindroma.

Vrijeme je to kada se nije znalo puno o tome. Točnije, nije se znalo ništa pa je dječak John stalno upadao u nevolje; što s vršnjacima, što s profesorima i ravnateljem u školi. Kada bi rekao da mu jednostavno tako dođe i da jednostavno to mora učiniti, nitko mu nije vjerovao. Društvo njegove eskapade, koje su uglavnom bile najsočnije i najkreativnije psovke koje čovjek može zamisliti, nije nazivalo tikovima, nego nepristojnošću. A rješavalo ih je, kako drukčije u to vrijeme, nego batinama.

Zbog te dijagnoze, koja u najranijem djetinjstvu nije još ni bila postavljena, John je doživio i razvod roditelja. Otac ih je, naime, napustio jer mu je sve bilo previše. Obiteljski dom uskoro je napustila i sestra, a on je kao mladić ostao sam s majkom. Majka je pak bila poprilično hladna i nije imala topline i nježnosti koliko je John trebao. I to nije bilo jer je zla ili okrutna, nego jednostavno nije znala bolje. U tom nimalo lakom okruženju John jedan dan susreće svog prijatelja iz škole koji ga poziva k sebi doma. Tu upoznaje i njegovu majku Dottie, kojoj je bio dijagnosticiran terminalni stadij raka (ispostavit će se kasnije – pogrešno) i koja ga poziva da, u cijeloj svojoj strci u kojoj joj je prognozirano još šest mjeseci života, živi s njima. John tada prvi put shvaća što znači živjeti u ljubavi, toplini i sigurnosti doma i što znači biti potpuno prihvaćen. Uskoro se i zapošljava i malo-pomalo od dječaka koji se pokušao utopiti u rijeci postaje mladi muškarac koji pronalazi i živi svoj smisao. A pravi smisao pokazao se u pomoći drugim ljudima, što osobama koje imaju Touretteov sindrom, što široj zajednici koju je bilo nužno senzibilizirati i educirati o tom, dotad nepoznatom stanju.

"Sve po spisku" nije samo portret jedne osobe nego i priča o prihvaćanju i pronalasku doma i obitelji daleko od inicijalnog doma i obitelji. Film obiluje posebnim i srčanim humorom, a istovremeno ne nedostaje ni scena koje doslovce bole zbog prikaza količine nerazumijevanja s kojima su se osobe poput Johna morale svakodnevno susretati. Divno je koliko je životnosti i humanosti u filmu, a Robert Aramayo, kojem je pripala uloga Johna Davidsona i za koju je nagrađen BAFTA-om, i više nego sjajno doveo je ljude s društvene periferije, nepravedno odbačene i neshvaćene, pod svjetla reflektora i tamo gdje i zaslužuju biti – u središtu priče.

Drama, V. Britanija, 120 min

Režija: Kirk Jones

Glumci: Robert Aramayo, Maxine Peake

Dokumentarni, SAD, 34 min

Režija: Joshua Seftel

Protagonisti: Steve Hartman, Lou Bopp

Foto: IMDb

Netflixov kratkometražni dokumentarac "Sve prazne sobe" zasad je, prema prognozama i kladionicama, favorit za osvajanje zlatnog kipića u svojoj kategoriji. "Sve prazne sobe" prikazuju sobe djece koja su smrtno stradala tijekom pucanja u američkim školama. Ovaj sedmogodišnji projekt u kojem su kroz reportaže novinara CBS Newsa Stevea Hartmana i fotoobjektiv fotografa Loua Boppa prikazane sobe četvero djece u kojima je vrijeme stalo onog dana kada su i njihovi životi stali, teži je u svome opisu nego što je u samom gledanju. Gledati sobe djece koje više nema, a koje su roditelji ostavili točno onakvima kakve su ih ostavila ta djeca i pritom slušati roditelje, braću i sestre za koje apsolutno ne vrijedi ona da vrijeme liječi sve, ne može apsolutno nikako biti ugodno iskustvo. No redatelj Joshua Seftel uspio je ublažiti težinu teme i stvoriti od ovolike tegobnosti sadržaj koji budi empatiju i koji je zaista uspio uloviti koliko je praznine ostalo u tim nesretnim obiteljima. "Sve prazne sobe" služe na neki način kao memorijalni film i ono što su uspjeli uloviti na kameri izgleda kao spomenik na koji se uvijek može vratiti i odati sućut žrtvama. I upravo u tome krije se njegova najveća vrijednost.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata