Naslovnica Kultura Kazalište

Danas ljudi teško žive pod diktatom kapitala i profita

O tome zašto nogomet i teatar voli i mrzi, zašto se 'poziva' na politiku i kako je grupu pokrenuo usred burnih promjena
15. prosinca 2014. u 16:27 1 komentara 201 prikaza
14.10.2008., Zagreb - Umjetnicki direktor, koreograf i kazalistarac Borut Separovic u Kazalistu lutaka u Magovcevoj BB. Photo: Zeljko Hladika/Vecernji list
Foto: Željko Hladika/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Zanimljivo je s Borutom Šeparovićem razgovarati o kazalištu. No, strasti se otkrivaju tek kada se u priču uvede i nogomet. On je čovjek koji za sebe tvrdi: "Volim nogomet! I mrzim nogomet! Baš kao i kazalište!" U tom (kreativnom) sukobu ljubavi i mržnje, nastao je i Montažstroj, umjetnička organizacija koja upravo slavi 25 godina postojanja. Na sam spomen te brojke Borut Šeparović, redatelj, autor i pokretačka snaga te umjetničke organizacije kaže:

– Tih 25 godina je više od pola mog života. Imam 47 godina i najiskrenije mogu reći da mi nije jasno kako toliko vremena može tako brzo proći. A proletjelo je. Na neki način, svake godine se osjećam kao vječni početnik zbog izostanka financijske i infrastrukturne podrške našim projektima. Tek posljednjih godina smo uspjeli osigurati nešto kvalitetniju podršku za rad. Prije toga smo dobivali sredstva kakva dobivaju oni koji su tek na početku svoje umjetničke i produkcijske karijere. No Montažstroj je prisutan na javnoj sceni već jako dugo. Vjerujem kako smo uspostavili čvrstu vezu sa zajednicom u kojoj i za koju radimo iako je naš opstanak na neki način uvijek neizvjestan – kaže Šeparović.

Novi mediji oduzimaju moć

No, malo je reći da je upravo tih 25 godina bilo turbulentno. Mnogo se toga promijenilo, u društvu, teatru, nogometu...

– Montažstroj je osnovan 1989. – naš početak koincidira s padom Berlinskog zida, padom komunizma. To je bilo vrijeme u kojem su ljudi imali očekivanja za nekim boljim društvom. Ali nisam siguran da je sustav koji imamo danas ono što su ljudi tada zamišljali. Parole poput "demokracije" i "slobodnog tržišta" tada su zvučale kao da obećaju slobodu. Ali ako uspoređujemo 1989. i 2014. mislim da možemo jasno vidjeti da ta kriza, iz koje su krenule promjene, traje i dalje. Ona je permanentna. Ako smo onda živjeli u realsocijalizmu, danas živimo u realkapitalizmu. Sloboda koju su ljudi na neki način očekivali nije se ostvarila, danas većina nas živi pod diktatom kapitala i profita. Montažstroj je na neki način bilježio tu krizu jer smo uvijek propitivali kakvo je to vrijeme i društvo u kojem živimo, a kriza je naprosto sve ovo vrijeme bila prisutna – objašnjava Borut Šeparović.

U propitivanje vremena svako idu njihovi najveći uspjesi, od antiratnog videospota "Croatia in Flame" koji je završio na MTV-u i poslao snažnu poruku o ratu u Hrvatskoj pa sve do zadnjih velikih projekata kakav je bio i "55+". Stoga ne čudi da je kazalište kakvo radi Montažstroj, ono koje se zalaže, ali i inzistira na društvenom angažmanu. To je trenutačno i jedno od najaktualnijih pitanja današnjeg teatra. Kada se sa strane ostave problemi koje kod nas nameće politika svojim upletanjem (poput financiranja podobnih i općeg kadroviranja) ostaje temeljna dilema: kakvo nam kazalište treba danas i ovdje. Je li to mjesto u kojem ćemo na uvijek novi način pričati Shakespearea, Molièrea ili Krležu ili je to mjesto koje govori o problemima s kojima živimo? Čime se, dakle, teatar treba baviti? Je li to društveno odgovorno kazalište koje Montažstroj zaziva svih ovih godina?

– Ne mislim da svako kazališta, institucionalno ili izvaninstitucionalno, mora raditi ono što mi radimo. Ali, volim se pozvati na Brechta koji je rekao da je svako kazalište političko. Baš svako, čak i ono koje za sebe misli da to nije. Mogu to usporediti s nekim činom nasilja. Ako ga gledamo sa strane i ne činimo ništa, mi ipak sudjelujemo u nasilju ne suprotstavljajući mu se. Postajemo zapravo supočinitelji tog nasilja. Tako i kazalište ima izbor da bude angažirano ili ne, ali ne može se odreći toga da je ono dio javnog prostora. Kazalište vidim kao opće dobro. I kazalište može biti još jedan bijeg od stvarnosti, kao što je to nogomet, kao što su to kladionice, kao što je to alkohol... Ali čak i kazalište koje ima takve eutanazirajuće učinke može i mora to osvijestiti. Jer čak i ako se kazalište ne bavi ideologijom, to ne znači da je izvan te ideologije – kaže Šeparović i ocjenjuje da je za njegovo poimanje kazališta ključno i vrijeme u kojem se njima počeo baviti:

– Montažstroj je osnovan u trenutku kada su se pojavili masovni globalni mediji. Primjerice, izravni prijenos hapšenja Ceaușescua vidio je cijeli svijet, a upravo je tog dana Montažstroj izveo svoju prvu javnu akciju. Već 1991. je stigao i internet. To je bilo razdoblje kada je kazalište definitivno izgubilo moć. Još davno ranije mu je filmska industrija oduzela neke ekskluzivne značajke, zatim je došla televizija koja je svoj program modelirala prema kazališnim obrascima, ali tek su globalni mediji učinili kazalište jednim manjinskim, time i relativno nebitnim medijem. No ne mislim da od te činjenice trebamo bježati jer, ako je negiramo, bježimo od onoga što i jest bila funkcija kazališta u njegovim počecima – da stvara zajednicu i da se pri tome bavi problemima te zajednice. Ne možemo očekivati da ćemo opet ispuniti tu funkciju ako ne prihvatimo ovo stanje kao izazov kojemu usprkos inzistiramo na tome da kazalište bude susret – a ponekad i više od toga.

U tom i takvom kazalištu Montažstroj često radi s amaterima, ljudima koje pronalazi na audicijama koje održava za svaki projekt. Borut kaže kako to nipošto nisu naturščici: – Ne bih rekao da su to amateri, to su stvarni ljudi koji se ne bave kazalištem, oni jednokratno sudjeluju u takvim projektima. To su ljudi koje "regrutiramo" javnim pozivima, no u prošlosti smo radili i s tzv. naturščicima. Jezgra Montažstrojevih izvođača u počecima bila je sastavljena upravo od ljudi koji nisu imali formalno kazališno ili plesno obrazovanje, ali su radom i disciplinom unutar kolektiva postali sjajni izvođači. Od ljudi s kojima danas radimo ne tražimo da "glume" – oni naprosto stanu na scenu jer imaju potrebu nešto bitno reći i pri tome su ono što jesu, a ne reprezentiraju nekog ili nešto drugo.

U robovlasničkom sustavu

Na pitanje zašto i kako se ljudi odazivaju na njihove pozive, i to u velikom broju, kaže: – Ljudi dolaze na "audiciju" kada se prepoznaju u pozivu koji smo im uputili. Ako je projekt jasno postavljen, ako artikulira jasnu i ljudima bitnu temu i ako je na temelju toga upućen jasno artikuliran poziv, ljudi se prepoznaju, postaju protagonisti, ali istovremeno i korisnici tog projekta. Mi nikada ne zovemo ljude da nam pokažu svoje vještine i sposobnosti kao na klasičnoj audiciji – primjerice za projekt "55+" tražili smo da nam ispričaju najvažniju minutu svoga života. Zbog toga je upravo najvažniji dio svakog projekta upravo taj javni poziv kojim ga započnemo. A uz društvenu angažiranost i neprofesionalne glumce treća konstanta koja se provlači kroz svih 25 godina djelovanja Montažstroja je – nogomet:

– Nogomet je društveni fenomen koji nadilazi samu sportsku igru. Neki dan smo gledali Mamića u "Nedjeljom u 2", koji dan ranije – okupilo se 30 tisuća navijača na splitskoj rivi. Možemo se pitati kako je moguće da se toliko ljudi okupi radi nogometa, a kada nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi ostane bez posla, nema nikakve značajnije kolektivne akcije, odnosno sinergije. Nogomet je oduvijek skrivao, ali i razotkrivao društvene konflikte. To je barem u začetku bio sport radničke klase, ali je dolaskom neoliberalne paradigme i propašću proletarijata postalo poželjno pripitomiti stadionske uvjete srednjoj klasi, koja neće biti pokretač nereda, a sve kako bi nogomet postao što bolji biznis. Nogometaši dobivaju golem novac za igru, netko na njihovim transferima pere novac, a cijeli je sustav, unatoč velikim brojkama, ustrojen robovlasnički. To nije samo stvar Mamića, pa ništa drugačije nije ni u Real Madridu ili Liverpoolu. Unatoč tome što mi je sve to jasno, volim nogomet vjerojatno jednako koliko ga i mrzim u isto vrijeme. Baš kao i kazalište – objašnjava kroz smijeh. Kaže kako mu se gadi nacionalizam na stadionima, ali kako navija za hrvatsku reprezentaciju.

– Prvu javnu akciju izveli smo manifestno se nazivajući nogometnim kazalištem te objavili "Teatralizaciju nogometne kulture". Iz perspektive "visoke" kazališne kulture i elitne umjetnosti tada je nogomet bio nešto nisko, prizemno, nekulturno. A nas je privlačio taj sukob, mislili smo da teatralizacijom nogometa u kazalište uvodimo stvarnost. Predstava koja je potpuno razgolitila jest "Srce moje kuca za nju" iz 2010. koja je sučelila nacionalnu nogometnu euforiju s pitanjem tko uistinu predstavlja našu domovinu. U prvom poluvremenu su 11 plesačica pokazale da mogu, noseći dresove nogometne reprezentacije, biti jednako srčane kao i muškarci. U drugom poluvremenu scenu su zauzele nezaposlene žene. Na pozornici s pozlatom, gospođa u dresu Nike Kovača pričala je o tome kako kopa po smeću dok je njezina sestra u dresu Roberta Kovača pričala o tome kako pere što ova prva iskopa. To je bila bitna slika za dekonstrukciju fenomena nogometa, ali i prodor realnosti, u kojem te žene nisu morale glumiti da im se tresu ruke dok drže mikrofone jer su se pred prepunim gledalištem HNK uistinu tresle. I to nas vodi do pitanja koje svakako treba postaviti i u obljetničkom intervjuu. Jasno je kakvo kazalište radi Montažstroj, no postoji li u Hrvatskoj kazalište kakvo Borut Šeparović želi gledati: – Kazalište nije nešto što mogu samo tako pasivno gledati i jednostavno uživati u tome. Naravno da mogu uživati u čistom glumačkom umijeću, ali tako možemo uživati i u umjetničkom klizanju. Ne vidim kazalište kao nešto što će me zabaviti ili odmoriti i to ne samo zato što sam u toj profesiji. Previše uviđam i poštujem njegove potencijale da bih ga tretirao kao neku razbibrigu ili ornament društva. Kazalište kojem volim nazočiti ono je koje postaje mjesto angažmana, zagovora, kritike. Mjesto artikulacije problema koje mediji, društvo ili politika zanemaruju ili stavljaju na dno svoje ljestvice prioriteta. A tada čak nije presudna ni glumačka vještina. Ne mora svako kazalište biti takvo – ali može.

>> Hoće li Koja ipak tužiti ‘Montažstroj’?

Elipso

  • R00kie:

    umjesto da poduzetnicima olaksavamo i pomazemo da posluju rade zaposljavaju i zaradjuju mi ih gazimo svim silama. a onda ljudi odlaze u njemacku istim tim poduzetnicima.