Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Čekanje

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora. Ovom pričom danas je započeo 55. nagradni natječaj “Ranko Marinković” za kratku priču Večernjeg lista
17. svibnja 2020. u 14:18 0 komentara 455 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Frizerski salon u centru Zagreba. Dvije frizerke, dvije mušterije. Bit ću prvi na redu, pomislim i uđem. Imao sam pola sata do kave s prijateljem. Siječanj na izdisaju, vrijeme sunčano, grad idealan za šetnju.

Kratka priča Boja

„Dobar dan, trebam li se naručiti za šišanje?“, upitah s vrata, za svaki slučaj.

„Dan, kaj god, samo izvolite, brzo ste na redu“, odvrati bliža žena. Dalja je fenirala starijeg gospodina. Oboje u svom svijetu.

Sjedoh. Dnevne novine. Laži. Uglavnom. Modni magazini. Nije za mene. Gledam prolaznike kroz ostakljeni izlog. Osjećam se poput zamorca u zamci. Ali znam što bih vrtio. Treba čekati.

Primijetih da poznato lice sjedi na željeznoj sjedalici s dugim naslonjačem. Televizijski voditelj. Zabačene glave u ovalnom plastičnom otvoru.

„Bože, tek je počelo pranje kose“, pojmim. Bolje se radije uzdati u one iz kuta. Ponovim otvaranje novina. Ne ide. Navlače za gubitnike. Pust je kafić preko puta. Još je rano. Radni svijet u uredima. Zima. Svejedno.

Frizerka nježno prelazi prstima po sve ćelavijoj glavi. Razgovaraju o kosi kao da je černobilski nuklearni reaktor. Nedostaje mi druga kava. Budniji bih lakše podnio metafiziku običnoga šišanja.

Ulazi četvrti muškarac.

„Oh, stigli ste, evo sad će smjena“, dobacuje onaj kutni dvojac. Stariji ustaje, plaća debelu uslugu s još debljom napojnicom, na njegovo mjesto sjeda šminkerski lovac.

„A i ja sam izabrao gdje ću se skratiti, majko moja,“ proklinjem odluku. Otkad je prije šesnaest godina preminuo stric brijač, nikako se skrasiti. Godine s njim, i motom suprotnim od Smojina Meštra, „hoću politiku u svoju butigu“, kao da su bile u drugom životu. Zbog Hrvatske je robijao, brijao i šišao tužitelje, porotu, grad. U inat. Nije imao dlake. Ni za počistiti. Nakon strica – snađi se, druže. Pa i ako nisi marksist.

KRATKA PRIČA Carpaccio

Obično kvartovski navratim k vršnjakinji. Ili dragih majčinih frizerki. Jutros nisam. Pogrešno. Frizerka broj jedan petlja oko voditeljevih obrva. Dlačicu po dlačicu. Sjetio sam se kako je djed češljao kobilju grivu. S dužnom pozornošću.

Ogledavam se skučenim salonom. Znojim. Nula stupnjeva na ulici. Trideset u salonu. Četrdeset s čekanjem. Sve je u ogledalu. Svaki pokret vidljiv. Kamera mora biti dobro skrivena. Ako je ovo igra.

„Oprostite, hoću li doći kasnije?“ pitam više sebe nego zaposlenice frizerskoga čistilišta.

„Ni govora, još zalisci i gotovo“, uvjerava me damski pogled ispod naočala, jednako uvjerljiv kao i na početku. Sljubljena je s mušterijom. Profesionalna distanca. A i on je oženjen, valjda. Kao da je važno. Frizerka djeluje kao nestašna učiteljica, točnije, kao žena francuskoga predsjednika.

Usklađenim ritmom voditelj i ja, svatko u svom filmu, sklapamo oči. Sanjamo rodni kraj. Naviknuo je čovjek imati vrhunski tretman. Naletio sam na volej. Pitam se zar nemaju na televiziji frizera i šminku. Jamačno da, ali lakše je zafrkavati slučajne prolaznike. Oni iz desnog kuta kao da i ne postoje. Njima nemam što zamjeriti. Jedna se mušterija zamijenila dogovorenom. Tko mi kriv. Više sreće drugi put.

„Pufff“, zapušem glasno, kao autobusni ventil koji iz sna pregne i najumornijega radnika. Voditelj kimne u znak razumijevanja, jer i on tako čeka dok prethodnika pomaze, očerupaju, ostrižu, namažu, poliraju, osuše, zamrznu, podgriju. Njegova uslužna prva dama sada je okupirana nosnim dlačicama. Specijalnom pincetom, nalik umanjenom švicarskom nožu, kroči putove lakšem disanju.

Zamišljam natpis na ulazu: „Imamo nos za vašu čistu glavu.“

Najradije bih da se svi zagrlimo. U ime bratske ljubavi. Prošlo je sat vremena. Prijatelju sam pomaknuo dogovor. Javljam mu točnu lokaciju salona, neka dođe. U suprotnom, kazat će da izmišljam. A uranio kao nikad.

Lijepo je lice papirnate kalendarske siječanjske uzdanice. Umjetna fotografija, uređena, zategnuta, kao i čitav licemjerni svijet. Ima li štogod prirodno? Je li voda posljednja oaza? Ne brine što otisnute stvari djeluju izmišljeno, već što je i java nestvarna. Nisam ni pogledao, slijede li manikura i pedikura?

KRATKA PRIČA Dan kad sam poželio umrijeti

„Baš si se opustio, treba te nalupati po guzi“, govori prva među jednakima, i svaka sličnost s uvodom u pornofilm je slučajna. Spašava me dolazak prijatelja. Obje frizerke u šoku od duljine njegove kose i brade.

„Ho, ho, imamo mi još kandidata za obradu“, smijulje se, a ja zadovoljan jer kolega s gnušanjem odbija nemoralnu ponudu. One bi od njega učinile čovjeka, kao i s voditeljem. Ne danas. Razgovor o honorarnim poslovima skraćuje drugi sat življenja u salonu. Naplatiti odrađeno umjetnicima je teže nego zidarima i stolarima. Sve ih je manje. U Hrvatskoj. Primaju se predbilježbe. Pisci i glazbenici mogu čekati na isplatu. Sve drugo ide na ruke. Ili pod ruke, kako se uzme.

Gotovo je i s lovcem. Napokon. Pedesetogodišnjak s odjećom tinejdžera, mršav, sijed, nikakav, ustaje i vadi lisnicu. Namiguje voditelju, oni se znaju, viđaju se, tepaju si. Blago meni.

Ali nije još ljeto, zima je. Raspored ne trpi improvizaciju. Jedino ja čekam izvan voznoga reda. Još uvijek.

„Najavio se gospodin Perić u jedanaest sati, zapali jednu, odmori“, sve je jasnija frizerska hijerarhija. Pomoćnica odlazi na čik pauzu. Lovac pozdravlja osoblje i goste. Napetost se može rezati nožem poput jutarnje savske magle. Osuđen sam na doživotnu robiju. Prizivam duh strica brice, neka mi bude u pomoći.

„Hoćemo malo gela do druge ture?“ začujem ženski glas u bunilu. Kakve druge ture, mozgam, zar je šišanju s izbrijavanjem namrijeto da se obavlja u ratama kao namjenski kredit. Ne pušim ujutro, a sada bih tako rado zapalio. Samo da prođe ova muka. I prijatelj se umorio od razgovora. Listamo mrežne stranice na mobilnim aparatima, da ubijemo dosadu. Strah me pogledati u ogledala. Nema Alise, ni zeca ni šešira. Nema lektire, poučnoga štiva. Curi pješčani sat strpljenja.

Kazaljke sata otkucavaju, mislima tutnji melodija iz „Za nekoliko dolara više“. Koga da osvetim umjesto sestre? Samoga sebe. Nisam bljedoliki jahač. Ali odavno nemam boje u licu. Ni straha. Nemam osjećaja. Barem ne onih pozitivnih.

kratka priča Danovnik iz Dalj planine

„Evo ga, protegni noge pa se vidimo za sat vremena“, napokon šefica razmiče ručnik s voditeljskoga vrata. Haluciniram. Zar je moguće još dorađivati rečeni „proizvod“, zar smo tek na pola puta. Nebitno. Samo da se dočepam njegove stolice.

„Izvolite, mladiću, Vaše mjesto je slobodno“, poziva me frizerka s dozom cinizma, kao kad posjetitelju Buckinghamske palače kažu „Vaš auto je spreman“ umjesto „Ne zamarajte više Kraljicu, ma kako je Bog čuvao“.

Prilazim teško stečenoj poziciji. U tom trenutku događa se neobjašnjiv fenomen. Umjesto televizijskoga voditelja, sa sjedala presvučenoga crvenom kožom, na tlo skoči bijela pudlica. Nakostriješena, isplažena jezika. Iz nosa joj nije virila nijedna dlaka.

 | Autor :

O autoru

Tomislav Šovagović rođen je u Šibeniku 16. prosinca 1976. godine. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Objavio je zbirke priča „Rudnik čvaraka“, „Cesta knezova Bribirskih“, „Ispod skala“ i „Latifundija“ te roman „Mangan“.

vjenčanje
DAVOR IVANKOVIĆ
Svadba u Zadru mogla bi biti najskuplja u povijesti RH, a bijesne mladenke mogle bi uništiti hrvatski turizam
A1 Leadership Talks
DONOSI A1
Oni stoje iza proizvoda i tvrtki zbog kojih naši ljudi ostaju u Hrvatskoj: Poslovi budućnosti već danas su tu, viličaristi postaju menadžeri robotskih flota
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.