Boris Bućan, ime koje odzvanja snagom inovacije i originalnosti u svijetu hrvatskog dizajna i umjetnosti, ostavio je neizbrisiv trag na domaćoj i međunarodnoj sceni, a prije gotovo dvije godine ovaj veliki umjetnik zauvijek nas je napustio. Njegov rad, prepoznatljiv po spoju konceptualnog pristupa, vizualne upečatljivosti i često duhovite provokacije, redefinirao je poimanje plakata i grafičkog dizajna u Hrvatskoj.
Jedan od najvećih hrvatskih slikara rođen je na današnji dan 1947. u Zagrebu. Njegova majka bila je židovske vjere i rođena je u Ukrajini, a otac mu je s poznatim dizajnerom Alfredom Palom završio na Golom otoku još prije no što je Bućan krenuo u osnovnu školu. Tada, otkriva u intervjuu za Večernji list 2023. godine, nije ni znao da ga nema.
- Najprije su ga odveli na Goli otok, a poslije u rudnik. To su bile perfidije komunizma. Kad se vratio, sve je bilo obavijeno velom tajne. Očeva preuranjena smrt je bila posljedica svega toga. Ni ja ni majka još ne znamo zašto je otac završio na Golom otoku. Zbog toga nikad neću biti ljevičar, nikad me neće kupiti! Nikad neću biti njihov, ali neću biti ni desni - kazao je svojevremeno Bućan koji je do smrti ostao distanciran od politike.
Svoj umjetnički put Bućan je započeo u Školi primijenjenih umjetnosti, a nastavio na akademijama u Ljubljani i Zagrebu, gdje je diplomirao slikarstvo 1972. godine. Već tijekom studija, intenzivno se bavio grafičkim dizajnom, privlačeći pažnju plakatima za Galeriju Studentskog centra i Dramsko kazalište Gavella.
Bućanovi rani radovi, nastali krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, odlikuju se izrazitom konceptualnošću i redukcijom vizualnih elemenata. Umjesto da jednostavno reproducira umjetnička djela koja oglašava, Bućan stvara samostalne vizualne interpretacije, često se poigravajući s minimalizmom i pop artom. Primjerice, plakat za "Imaginarni muzej 3" (1968.) iz Galerije SC probušen je rupama, uvodeći treću dimenziju u sliku, dok plakat za Dalibora Martinisa (1969.) sadrži samo prazan bijeli okvir, provocirajući gledatelja da sam ispuni prostor. Ovakav pristup, koji je zahtijevao vizualno obrazovanu publiku, bio je revolucionaran za to vrijeme. Bućan je smatrao da plakat mora biti samostalno umjetničko djelo, a ne puka reprodukcija - njegova sloboda u kreiranju bila je iznimna.
Bućan nije bježao od provokacije i humora. U plakatu za peto izdanje Salona u Splitu, dijagramski prikazuje proces narudžbe plakata, otkrivajući da je Milton Glaser bio preskup, Wim Crouwel nezainteresiran, a Ivan Picelj zauzet. Njegova ideja, prikazana valovitom linijom koja postaje čvrsta, je "zlato" – boja plakata. Naručitelj je bio zgrožen, a Bućan nikada nije saznao je li plakat korišten. Sličan pristup primijenio je i za Teatar&TD 1975., kreirajući plakate s natpisima "Muški plakat" (na crnoj podlozi) i "Ženski plakat" (na ružičastoj), no klijent je to doživio kao uvredu, što je rezultiralo prekidom suradnje - Bućan je bio beskompromisan: ako njegove ideje nisu prihvaćene, odbijao je posao.
Fotografija je također imala značajnu ulogu u Bućanovom radu, a često je surađivao s fotografom Željkom Stojanovićem. U plakatu za Stojanovićevu izložbu 1973., fotografov spolni organ postaje kamera, stvarajući Warholovsku sliku kreativne potentnosti. U plakatima za Konjički klub Zagreb (1975. i 1976.), umjesto očekivanih konja i jahača, prikazuje nagu ženu s perikom u boji ponija, odnosno konjsku stražnjicu u trapericama.
Godine 1982. Bućan stvara legendarni plakat za balet "Žar ptica" Igora Stravinskog, koji je četrdeset godina kasnije na aukciji njujorške galerije Rennert prodan za 11 tisuća dolara. Ovaj rad, s vibrantnom optičkom iluzijom i tipografijom smještenom na rubovima, postao je ikona hrvatskog dizajna. Plakat je bio izložen u Victoria & Albert Museumu u Londonu, koji ga je uvrstio u svoj pregled najuspješnijih plakata 20. stoljeća. Bućan je također predstavljao Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu 1984. serijom plakata za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu. Sudjelovao je i na Bijenalu u Sao Paulu (1989.) te na Trijenalu u Milanu (1992.), a njegovi radovi nalaze se u stalnim postavima svjetskih muzeja, uključujući i MoMA-u u New Yorku.
Od 1987. godine, Bućan se sve više okretao slikarstvu, mediju u kojem je izvorno i započeo svoje umjetničko obrazovanje. Njegove slike, često velikih formata, karakterizira vibrantan kolorit i ekspresivan izraz, a motivi se kreću od apstraktnih kompozicija do figurativnih prikaza, ponekad s elementima nadrealizma. Iako je u kasnijoj fazi karijere primarno bio posvećen slikarstvu, Bućanov utjecaj na hrvatski grafički dizajn i vizualnu kulturu ostao je nemjerljiv, jer je on svojim plakatima i dizajnerskim rješenjima postavio nove standarde i otvorio put generacijama umjetnika koji su slijedili njegov primjer. Njegovo slikarstvo, jednako snažno i inovativno kao i njegovi plakati, svjedoči o svestranosti i dubini njegovog umjetničkog genija.
Boris Bućan preminuo je 18. svibnja 2023. godine ostavivši iza sebe bogato i raznoliko stvaralaštvo koje i dalje inspirira nove generacije umjetnika i dizajnera. Njegova hrabrost u eksperimentiranju, konceptualna dubina i vizualna snaga čine ga jednim od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća, koji je 2006. godine i ovjenčan Nagradom za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva.
Otvori KEKS Pay
Odlično