Irsko-britanski producent Mike Downey, koji je dom pronašao u Istri, početkom ovog mjeseca predstavio je hrvatsko izdanje svog romana "Istrino zlato". Na hrvatski ju je preveo Duško Čavić, prevedena je već i na više od dvadeset jezika i ta knjiga koja u sebi spaja elemente kriminalističkog, povijesnog i pustolovnog romana osvaja čitatelje diljem svijeta. No, ona je ujedno i prvi dio zamišljene trilogije koju će činiti još i romani "Istrino crnilo" i "Istrino plavetnilo", a Downey je pred sebe odlučio postaviti velik izazov te u svom romanu prvijencu ispreplesti i tri narativne linije.
Prva se odvija u sadašnjosti i prati priču Marka Mihailića, posrnulog britanskog policajca rodom iz Istre, koji je na tajnom zadatku da se infiltrira u underground aktivističke skupine otišao predaleko i, progonjen moralnim dvojbama, vraća se u domovinu. Druga nit zbiva se u redovima partizana za vrijeme Drugog svjetskog rata, a političke prilike stat će i između dvojice nerazdvojne braće, Pina i Nina Mihailića. Treća vraća nas pak u daleku prošlost, 81. godinu i rimsko doba, kada su gladijatori još uvijek koračali pulskom Arenom... A ono što sve tri priče povezuje jedna je jedinstvena stvar – istarski tartuf.
– Svjestan sam toga da sam odgrizao velik zalogaj (smijeh), ali u ovom trenutku života osjećao sam da je vrijeme da napokon sjednem i napišem veliki roman. Nisam želio da to bude još jedna od onih tanašnih novela koje se progutaju u jednom čitanju, jer, ako sam već toliko dugo čekao da se tome posvetim, htio sam da to bude ambiciozan pothvat i da me drži zaposlenim bar do početka 2026. godine! Volim biti zaposlen jer iskreno vjerujem da je čovjeku potrebna hrana za mozak i hrana za dušu, kao naravno i prava hrana. Jer, ako niste primijetili, osim što pišem o tome, mnogo svog vremena provodim uživajući u jelu i piću – kroz smijeh govori nam Mike Downey, kojem je književnost predstavljala i lagani predah od filmske industrije. Naime, osim što je kao producent surađivao s nekim od najvećih imena domaćeg i svjetskog filma, od Rajka Grlića, Srđana Dragojevića i Antonia Nuića do Agnieszke Holland, Paweła Pawlikowskog i Stephena Daldryja, Downey je i jedan od osnivača Motovun Film Festivala, novog 35mm Vis Film Festivala, član umjetničkog savjeta Pula Film Festivala i predsjednik odbora Europske filmske akademije.
– U stvaranju filma sudjeluje golem broj ljudi, a književnost je stoga bila moj način da pokušam od toga odmaknuti i sam kontrolirati vlastiti kreativni proces. Sve se nekako posložilo kada sam shvatio da, iako sam živio po cijelom svijetu, najveći dio svog života provodim u Istri i to je mjesto za koje gajim najveću strast i ljubav, a i koje doista dobro poznajem. Prvi put sam u Hrvatsku došao 1979., još za vrijeme Jugoslavije, s prijateljem s fakulteta koji je imao kuću u Istri. Na neki neobičan način, Istra me podsjetila na moju rodnu Irsku i odmah sam se osjećao potpuno kao kod kuće – priča nam Downey čiji su se roditelji 50-ih godina iz Irske, trbuhom za kruhom, preselili u Englesku, gdje je i odrastao. Kroz djetinjstvo pratili su ga neimaština i osjećaj nepripadanja engleskom društvu, koje je uklopio i u lik Marka Mihailića, imigranta koji je kod kuće stranac, a u britansko se društvo nikada neće moći sasvim uklopiti.
– Moji roditelji emigrirali su iz ekonomskih razloga. Život je bio težak i bili smo siromašni. Bili smo takozvani "dobri imigranti", radili smo, nismo se isticali. Meni se posrećilo, moj život je mogao ispasti puno gori. Ali zato, kada su me predstavnici kraljice Elizabete pozvali i ponudili mi OBE, odnosno odlikovanje Reda britanskog carstva za promicanje kulture i filma, nisam mogao odbiti – ako su moji svi irski republikanci. Bilo je to ostvarenje snova. Napokon potvrda da pripadam – iskreno će naš sugovornik koji tvrdi da mu je upravo klasično obrazovanje koje je dobio u Engleskoj otvorilo mnoga vrata, a i pomoglo mu da razradi priču o rimskim gladijatorima koju je uklopio u roman. Je li gledao "Gladijatora 2", zanimalo nas je?
– Taj film je nevjerojatan. Nevjerojatno je što u njemu nema ni grama težnje za povijesnom vjerodostojnošću. To je jedna totalna fantazija. Ja sam doista pročitao sve što je napisano na tu temu. Čitao sam o tome kako su izrađivali oružje, kako su dovozili životinje iz Afrike, kako su trenirali i kako su gladijatorske borbe izgledale. Ta mi je tema poznata kao vlastiti džep. Ali i da nije, mislim da bilo koja osoba koja je u životu imala priliku bar učiti latinski u srednjoj školi, može vidjeti da je to povijesna farsa. Naravno, ljudi koji idu gledati "Gladijatora", vjerojatno i ne mare za povijesnu točnost. Međutim, ono što je doista zanimljivo jest da glumci, koji su sjajni, jednom tako banalnom tekstu pristupaju kao da je Shakespeare! Gledajući s producentske strane, film je mogao biti pola sata kraći i vjerojatno 30% jeftiniji, a nitko ne bi ni primijetio. Bi li Ridley Scott na to pristao, e to je već drugi par rukava – znalački će Downey.
No osim gladijatorskog narativa, Downey je u "Istrinu zlatu" zaronio duboko i u na ovim prostorima još uvijek itekako osjetljivu temu partizana i Drugog svjetskog rata. Kako on, kao svojevrsni autsajder, vidi naš odnos prema toj problematici, upitali smo ga?
– Mislim da postoji još mnogo dijelova povijesti koji se trebaju istražiti i kojima treba pristupiti otvoreno i izravno tako da bi se povijesna istina mogla objektivno analizirati. Reći ću jednu stvar, čak i u Irskoj, koja je za vrijeme rata ostala neutralna, ogroman broj ljudi pridružio se britanskoj vojsci u borbi protiv fašizma. Oba moja ujaka borila su se u Španjolskom građanskom ratu, iako nisu mogli smisliti Britance. I to je najvažnija stvar. Borba protiv fašizma je nešto što je promijenilo tijek čitavog 20. stoljeća. Nevjerojatno junaštvo tih ljudi nikada ne smije biti zaboravljeno, a to govorim kao osoba koja nema nikakvih militarističkih interesa. Ali razumijem hrabrost kada je vidim, i hrabrost Saveznika i hrabrost partizana za mene su jednakovrijedne, s tim da su partizani povrh toga bili suočeni s mnogo većim gubicima i kudikamo lošijim izgledima. Stojim iza svega što sam napisao u knjizi i sve je istinito. Osim, naravno, stvari koje sam izmislio! – zaključuje.
Otvori KEKS Pay
Fašizam 21. Stolječa zove se antifašizam