bijela buka

Baumbachov film u jednom trenutku volite, u drugom mrzite, i tako stalno do kraja

/PICTURELUX
19.01.2023.
u 18:21

Nove filmove recenzira filmska kritičarka Jelena Ružić

"Bijela buka" Noaha Baumbacha, koja je premijeru doživjela na posljednjoj Mostri, iznimno je hektičan, zapetljan, težak, zbrčkan te izrazito teško gledljiv film. Autor “Priče o braku”, jedne od najboljih brakorazvodnih drama, a zasigurno najkvalitetnijeg Baumbachova filma, i u “Bijeloj buci” surađuje s Adamom Driverom, kojemu je pripala uloga Jacka, sredovječnog profesora koji predaje o nacizmu. On živi sa suprugom Babette i četvero njihove djece iz prijašnjih brakova. Atmosfera u tom domu u najmanju je ruku čudna. Sve uvijek izgleda mračno, zagušljivo, tjeskobno i napeto, a takvom ugođaju svakako pridonose i odnosi među članovima. Strah od smrti koji paralizira Jacka i Babette te razgovori koji se tiču toga, kao i Jackove noćne more u kojima mu se muti granica između sna i jave, stvaraju uznemirujuće i blago sablasno ozračje koje ne popušta ni u jednom trenutku filma.

U srži ove fuzije hororca, psihološkog trilera i filma katastrofe nalazi se tema zdravstvene katastrofe koja je uzrokovana zagađenim zrakom. Taj nemili događaj sa sobom donosi i motive poput kolektivne histerije, informacija i dezinformacija kojima se bombardiraju ljudi, lijekova koji obećavaju čudesno ozdravljenje (ali za koju cijenu?)...

Sve to neodoljivo podsjeća na možebitno prikazivanje pandemije koronavirusa, a u filmu je paralela s “našom” pandemijom povučena pomoću velike nesreće. Naime, zbog sudara vlaka koji je prenosio otrovne kemikalije i cisterne dolazi do kataklizme tijekom koje Jack i njegova obitelj, kao i ostatak grada, bivaju prisiljeni na evakuaciju. Sama epizoda evakuacije popraćena panikom i izgubljenošću ove neobične obitelji, u nekom trenutku kao da nagovještava da će slijediti žanrovsko koketiranje s crnom komedijom i satirom, što bi došlo kao još jedan element ovog Baumbachova bućkuriša. Iako je upravo taj dio najbolji trenutak filma, dodavanje dodatnih i novih detalja ne djeluje povoljno na ukupnost uratka s obzirom na to da se tijekom gledanja samo povećava svojevrsna anksioznost, začuđenost i želja da se sve što prije završi. A teško da hoće jer borba s koncentracijom i tjeranje na gledanje traju više od dva sata. Film je ovo koji nije samo nekoherentan u svom izričaju jer, naime, prvi i drugi dio djeluju kao dvije potpuno odvojene i neovisne priče. “Bijela buka” je izrazito, pa čak i iznenađujuće zamoran film. Čudno, ekscentrično i s previše elemenata u jednadžbi, “Bijela buka” ipak (što samo dodatno izluđuje gledateljstvo jer osjećaji prema filmu variraju od mržnje do ljubavi jako brzo i jako često) ima neke odlične, pa čak i spektakularne osobitosti. U prvom redu to su svakako specijalni efekti. Tko bi rekao da će autoru “Priče o braku” upravo to biti najveći i gotovo pa i jedini adut njegova posljednjeg filma.

Bijela buka (Netflix)

Humorna drama, SAD, 136 min

Režija: Noah Baumbach

Glumci: Adam Driver, Greta Gerwig

Bardo, lažna kronika nekolicine istina (Netflix)

”Bardo: Lažna kronika nekolicine istina” Iñárrituov je posljednji uradak koji kroz život sredovječnoga Silveria donosi nikad intimniju redateljevu priču koja se razvija oko tema krize identiteta te osjećaja pripadanja. Silverio je nagrađivani novinar i dokumentarist meksičkog podrijetla koji posljednjih dvadeset godina s obitelji živi u Americi, ali kojeg sve više zabrinjava što mu djeca sve manje govore španjolski, što gube osjećaj prema Meksiku, koji on smatra svojom domovinom... Silverio je, takav izgubljen, tužan, zbunjen i nesretan, hodajući bardo (prema budizmu, faza postojanja između smrti i ponovnog rođenja). U Silverijevoj izgubljenosti ima i Birdmana, a u ovim se kronikama, zbog širokih kadrova pejsaža koji tipično iñárrituovski tjeraju na sanjivost i obuzetost prekrasnom i očaravajućom estetikom, krije dašak “Osvetnika”. Ne odlazi “Bardo” daleko ni od nježnosti “Biutifula”, ali je ipak začinjen s dosta nadrealnih scena, koje, doduše, pojačavaju identitetsku krizu glavnoga junaka. Tako, recimo, film otvara scena u kojoj dijete na porođaju zatraži da se vrati u maternicu, a ništa manje čudna nije ni ona u kojoj Silverio misli kako Amazon kupuje Meksiko ili ona u kojoj na stotine Asteka leže na glavnom trgu Ciudad de Méxica. Kao prepoetičan uradak, “Bardo” možda nije za svakoga, ali mu svakako treba dati priliku. Ako ništa, zbog divne glazbe i još divnije estetike koja ima nevjerojatnu moć da odmara.

Humorna drama, Meksiko, 159 min

Režija: Alejandro G. Iñárritu

Glumci: Daniel Giménez Cacho, Griselda Siciliani

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?