Naslovnica Kultura Knjige

51. priča: Korana Serdarević: Kravosas

Baba je taman sjela, noge su joj bile teške i sve se žarile od umora – započeo je Rus
23. ožujka 2013. u 21:57 0 komentara 1468 prikaza
'Korana_nnn_kul_200313'
Foto: ''

Baba je taman sjela, noge su joj bile teške i sve se žarile od umora – započeo je Rus, već lagano rumen od rakije, iako je podnosi puno bolje nego itko u selu. Kao pravi Rus. Jasno, taj suhonjavi muškarac na kraju stola nije Rus, iščupan je iz ove domaće klisure jednako kao svi ljudi u sobi. Nosi nadimak jer je prije rata otišao u Moskvu zaraditi neki novac, tamo se oženio Ruskinjom, dobio dijete, a od svega toga najviše zavolio votku i provodio noći i dane upijajući alkoholom natopljene kavanske priče, pa izgubio usput i ženu i kćer i obećanu zemlju i vratio se na rodni kamenjar nakon deset godina. Siromašan, psihički upitan, sklon alkoholu i pričanju priča. Rat je već bio završio, a kuća koju mu je mater digla od novca što je slao bila je pokradena od temelja do loše ožbukanih zidova. Poznate komade pokućstva znao je vidjeti kod nekog od susjeda, ali nikada nije ništa ni pitao ni rekao. Zapravo, Rusu ništa od toga nije smetalo, htio je samo piti i pričati priče, sve u skladu s njegovom pomaknutom svijesti i dobroćudnim, tromim karakterom. Da je kome i zamjerio, bio bi isuviše lijen da se osvećuje.

– Tek da će baba uzdahnuti, kad je zaguši kašalj koji joj navali iz pluća i teško zahropće u grlu. I onda se u kutu, tamo kod isfucane fotelje pokojnog Bože, nešto pomaklo. Baba pogleda i brzo skoči na noge, zazove i boga i mater božju. Zmija se skupila k\'o burek u tepsiji, glava joj cilja ravno prema babi i puše sve u šesnaest. Babu uhvatio strah, trese se k\'o šiba na buri, sva se dala uza zid, desnom rukom pipa po šparetu da dohvati tavu i ne miče pogleda s debele štruce od zmijskoga tijela. Žuto-smeđe pruge se počele micati, uvlače se i razvlače, zmija ne prestaje uplašeno siktati i babi se učini k\'o da vrag u vatru puše. Mrači joj se jadnoj u glavi, čini se ­– srce će je izdati. Ipak, nije njoj tako lako umrijeti. Sredi se baba učas pa zaškilji prkosno u zmiju, dok joj onih par zuba drhti u smežuranoj gubici. Ima u siktavici dobar metar i po\', misli, i sjeća se da joj je susjeda Mika, mršava krezuba bogomoljka, pričala da je neki dan našla u kokošinjcu zmiju i da joj je dvanaest jaja uzelo.

– Deset – prekine ga Ive s druge strane stola hladno, gledajući ga ispod oka oštro, kao da se laž može pogledom srezati.

– E, deset – ispravi se brzo Rus, zatrepće prema svjetlu i nastavi. – Deset jaja, misli baba, u tu kobasicu zmijsku stane, i još jače stisne onu čađavu tavu debelim prstima. Sjetila se ona i da je Mika zmijurinu mirno smotala oko ruke i odnijela je pokazati bolesnom sinu u postelju, a kad je mali blijedim pogledom ispratio materin trud, zmiju je opet mirno razmotala s ruke i pustila je da odgmiže preko dvorišta u draču.

– U draču, je li? Pustila je ona da se babinoj kravi noću na cicu objesi, bog je ubio – procijedi Ive kroz posljednji dim jeftinog duhana i zgnječi čik u punu pepeljaru na grubom drvenom stolu. Preko lica mu proletjela hladna oštrina, tvrda kao kamen na kojem živi. Ima nešto surovo u Ivi Boginom, teških je riječi i teškoga hoda, i svi mu se šutke miču s puta. Nije nikoga nikad pretukao ni ubio, ali zato toliko iskreno mrzi da ljude kraj njega hvata jeza. Mrzi Ive i jadnoga Rusa, koji se sav usukao u ramena i čeka. Priča mu curi iz nepomičnih očiju i ako mu Ive ne dozvoli da nastavi, prsnut će. Svi to dobro znaju pa se podsmjehuju. Rugaju mu se iza leđa, iako ih Rusove priče drže na životu, dolijevaju nešto žara tom disanju među ovcama, zmijama i krezubim babama, otkidaju ih od starosti koja ih zakucava sve bliže zemlji.

Ive izbaci bradu, otvori grlo, sukne punu čašu ljute i zabulji se u šarene godove stola. Na čelu mu se jedva primjetno opuste bore pa rukom nervozno odmahne po praznom zraku, kao da tjera neku dosadnu misao koja mu je bila pritisla pleća.

– Tako stoji baba – ubaci se Rus u tišinu što mu je sjela na stol kao masna pečenka pred gladnog – gleda zmiju i drži tavu, a s nje se u tankom mlazu na pod počne cijediti ulje na kojem je tog jutra bila zapekla slaninu. I kako se ulje širi u lokvicu po prljavim pločicama, tako se zmija krene lijeno primicati, prestala onako puhati i razvukla se po podu cijelom dužinom, prepolovila kuhinju napola. Babi se napele žile na vratu, stisla usne u hrpicu suhe kože ispod nosa i sva joj se faca skupila u dva izbuljena oka. Zmijska glava joj je sad pod nogama, pije to slano ulje ispod štednjaka kao domaća mačka mlijeko. A baba brzo otvorila ladicu, izvukla nož, sagnula se i zabola ga zmiji ravno u mozak.

– Jes\' ti vidio lude babe – ubaci se neki od muškaraca, a ostali ga isprate cerekom i sličnim, sirovim rečenicama. Iskežene face guše se od smijeha i gustog dima jeftinih cigareta, trese se drveni stol i ljulja rakiju u plastičnoj boci, a muški dlanovi lupaju o koljena. Dobre su šale na račun babina ubojstva, eno i Rus se smijulji sa svog mjesta, sav onako usukan u se, mršav i siv, a mrki Ive sjedi i puši, šuti i drma nervozno lijevom nogom.

– Jaja je tražila! Znam ja koliko babe vole stara jaja ćućati – izvali onaj debeli brko što sjedi kraj Rusa i smijeh udari opet grlenu melodiju koja kroz prozore bježi van, zgušnjava mrkli jesenski mrak i podiže uši bolesnom psetu pred vratima.

Ive se dignuo i otišao, niti je koga pozdravio, niti mu je tko ozdravio. Ugrizla ga bura za lice čim je izašao pa je navukao kapu duboko na lice, a ruke mu upale u džepove. Kuća mu je blizu, a noćas se čini daleko, jer rakija traži bar kruha da se u njoj razmoči. Dok prolazi dvorištem, zamišlja materinu kravu kako spava u štali koja stoji tu pred njim kao drveni životopis, koji samo muče i jauče, samo gazi i vuče. Lice mu je umorno dok ulazi u kuću i miče poklopac s lonca na štednjaku. Ima još tri manja, valjkasta komada. Neće ih ni podgrijati, samo će u žutu vodu umočiti koru kruha i par svojih debelih prstiju, pustit će da mu se sve cijedi niz bradu, dok halapljivo žvače meso. Pomislit će i na mršavog Rusa i na susjedovu sobu i dim i smijeh i pljunut će sitne košćice nazad u lonac. Zadovoljan, surov i tvrd, kameni Ive oštroga pogleda.

I onda, skoro da će se strovaliti na kauč, ali ipak stane. Gleda štednjak, taj prazni lonac i smeđu mrlju na podu pa onim teškim korakom produži do babine sobe, pun neke strepnje što mu grči šake. Otvori vrata sobe i pogleda staru mater kako spava, nepokrivena. Mjesec joj kroz prozor baca sjene grana badema pa joj preko opuštene kože plešu crne linije. Ive stoji na vratima, sav se smrznuo, želudac mu se penje na usta. I sve mu je jasnije: eno po babinom licu crna zmijurina gmiže.

 

Predsjednik Uprave Tele 2 Hrvatska, Viktor Pavlinić
BIZNIS AKADEMIJA
Čak 99% sudionika preporučilo bi radionice Biznis akademije drugima!

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.