Jedanaest godina života ne stane u nekoliko rečenica. Nije bilo dosta ni dva sata razgovora, ostalo je puno toga neispričanog. Nizala su se sjećanja i priče o traženju i spašavanju napuštenih i zlostavljanih životinja. Otkrivali smo što se sve skrivalo iza imena Infocentra SUZA-e (Savez udruga za zaštitu životinja grada Zagreba) i broja 060404044.
A sve je počelo još puno prije nego je Hrvatska dobila Zakon o zaštiti životinja, nakon što je Jadranka Dragović, predsjednica SUZA-e napisala i na gradski natječaj prijavila dva projekta - jedan pod nazivom Infocentar za izgubljene životinje, a drugi Hitna pomoć za ranjene životinje.
- Osnovali smo SUZA-u, a grad je prihvatio oba projekta. Infocentar je počeo raditi 2005., i prije nego je u Zakonu navedena obveza osnivanja takvog centra. Naknadno smo proširili djelokrug rada i na zlostavljane životinje. Projekte je cijelo vrijeme financirao Grad, a sve što smo prikupili preko telefona, a to nije nikad bilo više od 1200 kuna mjesečno, utrošili smo na terenski rad - kaže J. Dragović.
I kad je Vlada donijela uredbu o načinu financiranja civilnih udruga, prema kojem se udruge mogu financirati samo putem javnih natječaja, s obzirom na način provođenja i duljinu trajanja javnih natječaja, bilo je jasno da SUZA više ne može nastaviti s radom. Nije sporno da je SUZA-u, kao i neke druge udruge koje provode projekte u kontinuitetu, “pokopala” birokracija. Infocentar spremno čeka da posljednji put zatvori svoja vrata, ali, kažu, ništa više neće biti isto.
Pomagali svima
Daria Šakić u Infocentru je od lipnja 2006. Najbolje se snalazila u traženju podataka o izgubljenim psima, tražeći ih u bazi Lysacan, ali i u europskim i svjetskim bazama.
- Nevjerojatna je sreća kad uspiješ i možeš nazvati vlasnika i reći mu: Dobar dan, mi smo našli vašeg psa - ističe Daria. Prisjetila se tako jorkširskog terijeta Boube, koji je ukraden na Krku strancima, turistima pristiglim na ljetovanje iz Francuske. Njegova priča potvrđuje da su radili dobar posao, jer da nije bilo Infocentra Bouba se ne bi pronašao ni nakon dvije godine, kad su ga prema čipu otkrili u Sloveniji. Zahvaljujući Dariji i njezinoj upornosti nedavno je pronađen i Mickey, pas koji se izgubio u Zagrebu. Otkriveno je da je udomljen u Pakracu, a prema broju čipa uspjela je pronaći i vlasnika. Dobro se sjeća i mješanca Benija, kojeg su u Puli uzeli turisti i poveli sa sobom u Njemačku. I on je pronađen prema broju čipa i vlasnici su ga vratili kući. A ne zaboravlja ni priču o biglu iz Gračana.
- Nestao je u šetnji, a našli smo ga nakon šest mjeseci upornog traženja, i to u Grubišnom polju! Stalno sam ga oglašavala i konačno dobila informaciju da je prodan u Slatinu, a onda u Grubišno polje. Vlasnica ga je pronašla u blatu, na lancu - prisjeća se Daria.
Infocentar je počeo raditi i prije donošenja Zakona o zaštiti životinja, koji je uveo obvezu njegova osnivanja
Na pitanje otkad je u infocentru Renata Palijan odgovara da je tu od samog početka. Kaže, opremala je i uređivala prostor još dok ga nisu otvorili. A onda je, uzbuđena i uz strah, čekala prve pozive. I nije im trebalo neko vrijeme da ljudi čuju za njih, telefoni su zazvonili već prvog dana.
- Ja sam ovdje glavni emotivac pa su često životinje kojima se u nekoliko dana nije pomoglo uglavnom završavale na mojoj skrbi. Pa se tako brinem za desetke napuštenih mačaka, za nekoliko pasa koje sam ‘uvalila’ prijateljici jer ih nitko nije htio. Posebno se sjećam poziva jedne starije gospođe koja je nazvala i tražila da joj pomognemo. Nije znala gdje joj je sin, a od njega je dobila poruku - pobrini se za moju Lanu. Otkrili smo da je sin završio u bolnici, a ona je bila sama i nepokretna. Pomogla nam je tada gospođa Emina kojoj smo mi prije pronašli psa. Dolazila je tri puta dnevno i šetala psa, ali se brinula i za stariju gospođu - prisjeća se Renata, koja je cijelo vrijeme volonter.
Ana Hadžić u Infocentru je 4,5 godine. I baš kao i ostalim zaposlenima, ovo joj nije bio samo posao i nije prestajao po završetku radnog vremena. Priča nam kako je sudjelovala u potrazi za kujicom koja je ukradena. Nakon dojave da su kod autobusnog kolodvora viđena dva punkera sa psom, sama se uputila tamo i pratila ih do dolaska policije.
- Želim posebno istaknuti kako smo se organizirali za poplave u Gunji. Bili smo angažirani noć i dan, surađivali smo s GSS-om i prenosili ima gdje su ostavljene životinje. Informacije su nam ljudi javljali telefonom - kaže Ana.
Događaja iz Gunje prisjeća se i Tanja Pavić, koja je u infocentru volonter već gotovo 10 godina.
- Nakon objave slike slijepog Đimija iz Gunje na našoj Facebook stranici došli smo do informacije na kojem tavanu je ostavljen. Organizirali smo i kanu u auto iz Zagreba, nismo odustajali i Đimi je spašen 10. dan od poplave. Pomogli smo pronaći smještaj i za gospođu Mirjanu koja je spavala u kartonskim kutijama kod crkve na Jarunu, zajedno s kujicama Felis i Srebricom. Nakon naše priče veterina Branimir zbrinula je mačka Lukasa kojeg su na ulici tukli, a bio je teško bolestan. Mačka smo i udomili - kaže Tanja.
Jasmina Sfiligaj u infocentru je tek godinu i pol, no kaže, nakon ovog više ništa neće biti kao prije.
- Bilo je svakavih poziva, puno ljudi nije htjelo reći ime jer su se bojali da će ih prepoznati oni koje prijavljuju. Bojali su se za sebe, ali i za svoje životinje. Često nismo dobili ni adrese, rekli bi nam kakve je boje kuća. A onda smo mi tražili, pronalazili brojeve telefona, imena predstavnika stanara - priča nam Jasmina.
Sve mirnim putem
Timu sastavljenom od šest žena 2009. pridružio se i Robert Frey, umirovljeni časnik vojne policije. Kaže, imao je slobodnog vremena i odlučio ga je posvetiti životinjama. Dugogodišnje iskustvo na terenu pomoglo mu je i ovdje, jer upravo on bio je zadužen za odlazak na teren. Naoružan čitačem čipa, olovkom, papirom i fotoaparatom uglavnom je prvo nailazio na nerazumijevanje. No, sve je rješavao na miran način, uz pomoć psihologije, jer životinjama je bio zadnja šansa. I zato si nije smio dopustiti da podlegne emocijama, a nije mu bilo lako.
Sve pse na rukama sam iznio iz njihovih dvorišta, niti jedan me nije ugrizao
- Imao sam preko 1000 intervencija, a prešao sam sigurno 50.000 kilometara. I samo jednom je čovjek fizički nasrnuo na mene, ali sam i to riješio na miran način. Najteže mi je bilo kad sam psa morao ostaviti jer u tom trenu nisam imao smještaj za njega. A pas mokar, u blatu, na manje od pol metra lanca - priča nam Robert. Nikada nikome nije ušao u dvorište bez dopuštenja, jer za to nije imao ni ovlasti, a uglavnom su ljudi reagirali na upozorenja. I nakon toga se malo bolje brinuli o svojim psima.
- Sjećam se psa koji je bio lancem vezan za kućicu, toliko trošnu da ju je vukao za sobom. Njegov vlasnik dočekao me sa sjekirom u rukama, rezao je špek i bacao psu preko ograde. Rekao mi je da mu pas ne treba i da će ga ubiti. Pas je udomljen, isti tren ušao je u auto udomitelja koji su došli po njega i već drugi dan vozio se liftom - prisjeća se Robert. Kaže, sve oduzete pse na rukama je iznio iz njihovih dvorišta. I nikada ga niti jedan nije ugrizao.
Sjećaju se i čudnih poziva, pa je tako jedan gospodin htio udomiti leptira. A nakon poziva da se na Krku nasukao kit već su počeli s planom koga zvati da pomogne, kad je na mail stigla slika kupača koji leži na plaži. Kažu, i to je bio sastavni dio njihovih razgovora s ljudima na drugom kraju telefonske žice.
I premda u Gradu tvrde da će sve ostati isto, svi koji znaju što je bio ovaj infocentar u to ne vjeruju. Jer, u infocentru nije bilo radnog vremena, nije bilo odbijanja poziva i odustajanja. Bez obzira iz kojeg dijela zemlje je stigao. Bio je jedini takav centar u Hrvatskoj, a jedini i okruženju, koji je objedinio izgubljene, nađene, zanemarene i zlostavljane. Prvi su u Hrvatskoj za potrebe podnošenja kaznene prijave radili DNA analizu kujice i njezinih beba koje su bile bačene u kontejner. Hoće li i dalje tako raditi i novi infocentar gradskog skloništa i hoće li primati pozive iz svih krajeva Hrvatske, saznat će se vrlo brzo.
<<s-ulica-smo-spasili-13380-napustenih-zivotinja-ali-novca-za-nastavak-nemamo
Najsretniji bih bio kada bi vlasnici pasa kupili drekonje od svojih 'ljubimaca' jer ih je pun grad (Zagreb) i tu se nesto hitno mora poduzeti