S Christianom Königom direktorom Europskog udruženja stambenih štedionica razgovarali smo o sustavu stambene štednje na europskoj razini, prevenciji prezaduženosti, regulativi...
Što se promijenilo u percepciji stambenih štedionica u globalnoj krizi?
Kriza se nije odrazila na naš biznis jer stambene štedionice nikad nisu investirale u visoko rizične stambene kredite, portfelj nam je bio siguran. Dogodio se jedino pozitivan efekt jer su klijenti u Europi izgubili povjerenje u klasične banke. Depoziti stambenih štedionica dramatično su porasli u 2008. i 2009. kad su se građani u velikom broju zemalja počeli okretati stambenoj štednji. Shvatili su da je to siguran sustav, posebno nakon iskustava s kreditima u “švicarcima” u Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj... Razina loših kredita u stambenim štedionicama uglavnom je niža od jedan posto, a Njemačkoj iznosi 0,02 posto. U krizi je rasla i kamatna stopa za kredite u CHF-u i jenu koje ljudi više nisu mogli otplaćivati, dok je kod nas kamata fiksna, a plasiramo kredite u lokalnoj valuti čime se smanjuje rizik.
Kakav je odnos država prema poticanju stambene štednje u zemljama EU?
Mnoge su vlade osvijestile koliko je stambena štednja siguran sustav i potiču je, posebno u Njemačkoj i Mađarskoj. Možda je dosadan i nije “seksi”, ali je uspješan. To i jest naš imidž – dosadni smo, ali stabilni.
U zemljama u kojima smo prisutni nije bilo financijske ekskluzije kao u drugim državama. Jer klijenti moraju zaraditi svoju kreditnu sposobnost kroz štednju za što možda treba više vremena, ali je zato sigurno financiranje. U Češkoj se, primjerice, stambena štednja jako prakticira i za izgradnju, financiramo unapređenje energetske učinkovitosti za jako puno objekata, aktivnosti nisu ograničene samo na kupnju nekretnina. Što se tiče poticaja, u Mađarskoj su ih povećali, posebno nakon što je mnogo građana ostalo bez doma zbog CHF kredita i sad iznosi 231 euro godišnje po ugovoru. Poticaj u Njemačkoj iznosi najviše 48 eura godišnje po osobi, ali samo ako osoba zarađuje manje od 26 tisuća eura na godinu.
Kakvu ulogu imaju stambene štedionice u prevenciji zaduženosti?
Važno je naučiti građane da stavljaju novac sa strane, to je financijska edukacija. Ako mladi ne nauče stavljati novac sa strane, poslije to rezultira prezaduženošću. Većina ih može izdvajati nešto novca, ali imaju drukčije prioritete, investiraju u nešto drugo, konzumerizam je važniji od štednje. Usto, jako dugo traje razdoblje niskih kamata i ljudi ne vide svrhu držanja novca u banci uz kamatne stope od 0,2 ili 0,5 posto, zaboravljaju štedjeti... A onda podignu stambeni kredit s visokom kamatnom stopom i prezaduženi su. Naravno, moram biti iskren, sve ovisi o visini plaće. A ako je nemate, ne možete ništa ni izdvajati. Znači, osnovna je uloga stambenih štedionica senzibilizirati kod ljudi potrebu za štednjom i vlasništvom. Kamata je viša ako nemate ušteđevine.
U tijeku su velike promjene bankarske regulative. Koji će se dio toga odraziti na stambenu štednju?
U Briselu svi govore o proporcionalnosti u regulativi... Na stambene se štedionice ne bi trebala primjenjivati ista regulativa kao na univerzalne banke – jednostavno ne radimo isti posao. Nemamo investicijski dio poslovanja, potrošačke kredite, platni promet... i regulativu bi trebalo fokusirati na ono što radimo. No, u Briselu ne shvaćaju da je u Europi prisutna velika diverzifikacija financijskog sustava, oni bi sve ujednačili. U Njemačkoj imamo i štedne banke, korporativne banke, javne banke. Po tržišnom su udjelu najveće štedne banke, a onda korporativne banke.
Imamo 80 milijuna građana i 30 milijuna ugovora stambene štednje, gotovo svaki Nijemac koji zarađuje ima ugovor o stambenoj štednji.
U Češkoj je čak penetracija i veća, gotovo svaki građanin ima bar jedan ugovor o štednji. Na naše poslovanje najviše utjecaja ima direktiva koja regulira osiguranje depozita u slučaju propasti financijske institucije. Za naše je klijente izuzetno važna. No, u briselskom ujednačavanju pravila za sve postoji samo okvirna shema osiguranja depozita, a nacionalne sheme su prepuštene zemljama koje imaju različite pristupe. Proporcionalnost je lijepa riječ, ali tu nije primjenjiva. Za male su troškovi preveliki. Regulativa je prilagođena velikima bankama koje, kad propadnu, cijela zemlja može bankrotirati. No, male tada mogu osigurati svakodnevni servis građanima.
