Scena je poznata svakome tko kupuje namirnice: na odjelu voća i povrća, uz domaće, robusne krastavce, stoje duguljasti, elegantni "salatarci", svaki pojedinačno umotan u prozirnu plastičnu foliju. Za ekološki osviještenog kupca, taj prizor izaziva frustraciju i postavlja pitanje – zašto? Zašto povrće koje ima vlastitu koru treba dodatni, jednokratni plastični omotač? Iako se čini kao besmisleno stvaranje otpada, iza ove prakse stoje čvrsti znanstveni i logistički razlozi koji pokazuju da je situacija upravo suprotna. Plastična folija nije tu zbog estetike, već kao ključni alat u smanjenju bacanja hrane.
Glavni razlog leži u specifičnoj prirodi takozvanih engleskih ili stakleničkih krastavaca. Za razliku od svojih rođaka s debljom i grubljom korom, ovi krastavci imaju izuzetno tanku i osjetljivu kožu. Budući da se sastoje od više od 95% vode, iznimno su podložni dehidraciji. Bez zaštite, brzo gube vlagu, postaju mekani, smežurani i nejestivi. Plastična folija djeluje kao druga koža, stvarajući barijeru koja sprječava isparavanje vode. Istraživanja su pokazala da krastavac u foliji može ostati svjež i do tri puta dulje od onog bez nje.
Produženi rok trajanja izravno se prevodi u smanjenje bacanja hrane, što je problem golemih razmjera. Procjenjuje se da se globalno baci čak 40% proizvedene hrane, a velik dio tog otpada završava na odlagalištima gdje truljenjem ispušta metan, staklenički plin koji je višestruko potentniji od ugljičnog dioksida. Sprječavanjem kvarenja krastavaca, smanjuje se količina otpada u cijelom lancu opskrbe – od uzgajivača, preko transporta i trgovina, pa sve do kućanstava.
Najuvjerljiviji argumenti dolaze iz detaljne znanstvene studije koja je analizirala cijeli životni ciklus uvezenih krastavaca, od farme u Španjolskoj do polica u švicarskim trgovinama. Rezultati su otkrili šokantnu istinu: sama plastična ambalaža čini tek 1% ukupnog ugljičnog otiska krastavca. Najveći udio, čak 74%, otpada na energiju potrebnu za uzgoj u staklenicima, dok transport čini dodatnih 20%. Utjecaj plastike je, u usporedbi s tim, zanemariv. Studija je pokazala da je ukupni ekološki otisak lanca opskrbe s krastavcima u foliji zapravo 4% niži od onoga bez folije, upravo zbog drastično smanjenog bacanja hrane.
Kako bi se slikovito prikazao odnos između utjecaja hrane i ambalaže, znanstvenici su izračunali da je ekološki trošak proizvodnje i transporta jednog jedinog krastavca koji se na kraju baci jednak utjecaju plastične folije potrebne za zamatanje čak 93 krastavca. Drugim riječima, bacanje samo jednog krastavca stvara veću ekološku štetu nego plastika za gotovo stotinu njih. Studija je definirala i "točku preokreta": korištenje plastike postaje ekološki isplativo ako smanji bacanje hrane u trgovinama za samo 1.1%. U stvarnosti, folija smanjuje otpad za otprilike 4.8% (s 9.4% na 4.6%), što znači da je njezina korist višestruko veća od štete.
Iako je plastična folija trenutno učinkovito rješenje, industrija je svjesna problema jednokratne plastike i aktivno radi na razvoju održivijih alternativa. Pojavljuju se inovacije poput biorazgradivih omota na bazi škroba koji se mogu kompostirati kod kuće. Jedno od najperspektivnijih rješenja razvila je tvrtka Apeel Sciences, koja je stvorila jestivi premaz biljnog podrijetla. Ovaj nevidljivi sloj nanosi se prskanjem na površinu voća i povrća te stvara barijeru koja, jednako kao i plastika, zadržava vlagu i štiti plod od vanjskih utjecaja, značajno mu produžujući svježinu.
Otvori KEKS Pay
