Smanjenje uvoza hrane moguće je jedino uz povećanje proizvodnje u primarnoj poljoprivredi te prehrambenoj industriji. Samo mjere poljoprivredne politike koje potiču rast obujma proizvodnje, uz istodobno povećanje produktivnosti i konkurentnosti – prije svega investicijske mjere – mogu preokrenuti negativne trendove u vanjskotrgovinskoj razmjeni i osigurati više domaćih proizvoda na policama, poručuju iz Hrvatske gospodarske komore (HGK) komentirajući porazne brojke o uvozu hrane i u ovoj godini.
Prema podacima Eurostata, u zadnjih deset godina (2015. – 2024.) nominalna vrijednost poljoprivredne proizvodnje, koja uključuje inflaciju, narasla je za 47,9%, dok je volumen, unatoč sve većoj potražnji, rastao samo 0,65%. Deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda tako je sve veći, a pokrivenost uvoza izvozom kontinuirano pada – sa 74% u 2020., do 56% u prvih devet mjeseci ove godine (posljednji dostupni podaci). Izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te duhana u devet mjeseci 2025. u odnosu na isto razdoblje 2024. iznosi, naime, 2,99 milijardi eura, što je rast od 9,5% ili 260 milijuna eura. Uvezli smo hrane za 5,298 milijardi eura što je pak povećanje za 13% ili 610,8 milijuna eura. To znači da nam je deficit u tom razdoblju rastao za 17,9%, odnosno za 350,8 milijuna eura i iznosi 2,308 milijardi eura, dok je pokrivenost uvoza izvozom pala s prošlogodišnje razine od 58 na 56%.
U izvozu su najzastupljeniji duhan i prerađevine (11,2% vrijednosti ukupnog izvoza), različiti prehrambeni proizvodi visokog stupnja prerade (9,5%), žitarice, kakao i proizvodi od kakaa, proizvodi na bazi žitarica i škroba, pića i alkohol te žive životinje (6,5%). Najveći apsolutni rast izvoza bilježimo kod duhana i prerađevina (za 75,5 milijuna eura), kakaa i proizvoda od kakaa (55,6), proizvoda na bazi žitarica i škroba (30,2), živih životinja (30,0), mliječnih proizvoda, jaja i meda (28,7) te žitarica (26,4 milijuna eura), kažu iz HGK. Najviše pak uvozimo meso (11% vrijednosti ukupnog uvoza).
– U devet mjeseci 2025. Hrvatska je ostvarila suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni žitarica od 200,6 milijuna eura, uljarica od 24,9 i živih životinja od 10,1 milijun eura. Žitarice nam čine 85% ukupnog suficita, dok u svim ostalim kategorijama poljoprivredno-prehrambenih proizvoda ostvarujemo deficit. Najveći je prisutan u razmjeni mesa (483,8 milijuna eura), mliječnih proizvoda i jaja (321,2), voća (267,8), hrane za životinje (216,2), proizvoda na bazi žitarica i škroba (192,5), pića i alkohola (168,2) te povrća (163,0). Meso i mlijeko čine 32% ukupnog deficita – ističu iz HGK.
Predsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir kaže kako hrvatska poljoprivreda ima sve prirodne preduvjete za visoku razinu prehrambene samodostatnosti – plodno tlo, obilje vode, raznolike agroekološke uvjete i dugu tradiciju proizvodnje – ali i dalje ih ne koristimo u dovoljnoj mjeri, ponajprije zato što u velikoj mjeri izvozimo sirovinu, a uvozimo gotove proizvode. Prošle godine vrijednost poljoprivredne proizvodnje iznosila je 3,089 mlrd eura, uz rast bruto dodane vrijednosti na 1,65 mlrd eura, što su vidljivi rezultati ulaganja i modernizacije u svim sektorima.
– Time smo ojačali otpornost sektora, no potrebno je dodatno poraditi na jačanju samodostatnosti, koja je usko povezana s finalizacijom proizvodnje i razvojem proizvoda s dodanom vrijednošću – napominje. Dodaje da su ulaganja u logističko-distributivne centre za voće i povrće, ukupne vrijednosti 110 milijuna eura, snažna potpora našim proizvođačima jer im omogućuju sigurnije i dugoročnije planiranje proizvodnje kroz osigurane skladišne kapacitete i lakšu distribuciju proizvoda. Međutim, potrebno je dodatno osnažiti cjelokupnu poljoprivrednu infrastrukturu, što uključuje daljnja ulaganja u silose, skladišta, klaonice, pokretanje mlinova i razvoj preradbenih kapaciteta. Istodobno, naglašava Petir, dohodak i produktivnost ostaju pod pritiskom zbog strukturnih izazova, a ovisnost o uvozu – osobito voća, povrća, mesa i prerađene hrane – i dalje je visoka, što izravno utječe na prehrambenu sigurnost.
– Globalne krize jasno su pokazale da prehrambena sigurnost nije samo gospodarsko, nego i nacionalno sigurnosno pitanje: bez hrane nema ni otpornog društva, ni stabilne obrane, ni stvarne neovisnosti države. Zato su nužni snažniji iskoraci u finalizaciji proizvodnje, udruživanju proizvođača i generacijskoj obnovi, ali i strože suzbijanje nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom – kazala je Petir.
Josipa Filaković, direktorica Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede HUP-a, kaže kako službeni podaci jasno potvrđuju da je trenutačna situacija u hrvatskoj poljoprivredi teška i nestabilna. Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u ovoj godini manja je za oko 2%, dok je realni dohodak poljoprivrednika pao za više od 10% – i to u godini u kojoj je uloženog rada čak i više nego prije. Radi se više, a zarađuje manje, za što je jedan od glavnih razloga snažan rast troškova proizvodnje.
– Osim skupih inputa poput hrane za stoku, gnojiva, goriva i zaštitnih sredstava, veliki pritisak dolazi i s tržišta rada. Država je u posljednjih nekoliko godina povećala minimalnu plaću za oko 92%, što je za radno intenzivne sektore, poput poljoprivrede i prehrambene industrije, velik udar na troškove. Taj rast plaća nije pratio rast produktivnosti, pa se dodatno smanjila zarada proizvođača – objašnjava. Istodobno, poljoprivreda se suočava s ozbiljnim nedostatkom radne snage, a zapošljavanje radnika iz trećih zemalja često je otežano dugim procedurama i čekanjem na radne dozvole. To dovodi do kašnjenja u proizvodnji, propuštenih sezona i dodatnih troškova za proizvođače, dok je dosadašnji sustav potpora propustio usmjeriti sredstva prema onima koji ostvaruju proizvodne rezultate – odnosno nije dovoljno jasno razlikovao aktivne, robne proizvođače od onih koji proizvode malo ili nimalo.
– Sredstva nisu uvijek završavala tamo gdje su mogla imati najveći učinak na rast proizvodnje i dodane vrijednosti što je rezultiralo nedovoljno brzim rastom domaće proizvodnje. Razlika u potrošnji nadoknađivala se uvozom, posebno u sektorima hrane gdje imamo najveći deficit – upozorava. Stoga u budućem sustavu potpora novac treba usmjeriti prema proizvođačima s visokom učinkovitošću kako bismo podigli razinu samodostatnosti.
– U fokusu poljoprivredne politike trebali bi biti oni sektori u kojima Hrvatska ima najveći manjak domaće proizvodnje i najveću ovisnost o uvozu – stočarstvo i proizvodnja mlijeka, voćarstvo, povrćarstvo te prehrambena industrija. A isto tako i proizvođači koji stvarno proizvode, zapošljavaju radnike i ulažu u razvoj. Posebnu pozornost treba posvetiti i novim generacijama u poljoprivredi, ali i onima koji žele širiti proizvodnju i povećati produktivnost. Bez toga je teško očekivati da će se proizvodnja povećati, a bez rasta proizvodnje ne možemo smanjiti uvoz ni osigurati dugoročnu prehrambenu sigurnost – zaključila je Filaković.
Otvori KEKS Pay
