"Ja ti nikom ne virujem… ni sebi. Dobro, možda materi nekad da!" – izjava je učenika 3. razreda srednje strukovne škole iz jednog dalmatinskog mjesta izrečena 2022. godine u okviru velikog istraživanja
o životu djece i mladih u Hrvatskoj koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Riječi budućeg računalnog tehničara dobro ocrtavaju stavove mladih u Hrvatskoj o povjerenju u sebe i druge. Odgovori više od 8500 učenika (24,7% svih rođenih 1995. u Hrvatskoj) u istom istraživanju na klasično pitanje o tome smatraju li da se ljudima može vjerovati ili da u odnosu s ljudima treba biti oprezan nedvosmisleno potvrđuju navedeno. Samo 0,6% (51 u apsolutnom broju) hrvatskih srednjoškolaca smatra da se ljudima gotovo uvijek može vjerovati, a 6,5% odgovara da se ljudima obično može vjerovati. Na suprotnoj strani, njih 44,8% kaže da obično treba biti oprezan u odnosu s ljudima, a čak 48,1% smatra da takav stav treba uvijek zauzeti. Ovi rezultati otvaraju brojna pitanja poput onoga kako je odrastati bez povjerenja u druge. Što učiniti da se u takvoj zajednici u budućnosti ljudi mogu povezati i djelovati na dobrobit svih?
Povijest pokazuje da razdoblja djetinjstva i mladenaštva nikada nisu jednostavna. Mnoge su generacije (u Hrvatskoj i nedavno) u tim životnim etapama iskusile ratove, razaranja, prirodne nepogode, a neke i glad i neimaštinu. Bez obzira na sve nedaće, i tada je oko djece i mladih stvarano okružje povjerenja kao zaštitnog čimbenika za pojedinca, obitelj i širu zajednicu. Biti mlad u doba nedostatka povjerenja i općeg opreza u odnosima s ljudima možda je i zahtjevnije nego u prethodnim generacijama. Nekoliko je velikih trendova odgovorno za to, a pridonose i porastu nepovjerenja među mladima. Prije svega, u većini društava djeca i mladi snažno su izloženi procesima individualizacije u kojima se ističe važnost osobnog iskustva i postignuća. Posebno je to izraženo u odgojnim obrascima dijela roditelja koji životni put svoje djece od jasličke dobi osmišljavaju kao jedinstven i onaj u kojem su potrebe njihove djece nadređene svemu drugome. "Moj/a Tina/Ivan je toliko posebna/an da…", odzvanja u parkovima od Belog Manastira preko Bedekovčine do Cavtata. U takvom "ego" okružju pitanja zajedničkog, zajednice i razumijevanja pozicije drugih postaju manje bitnima. Kultura je to u kojoj je jedino važno kako je meni i koju korist imam od određene aktivnosti. Na smanjenje povjerenja u ljude i potrebu opreza utječe i način na koji mladi doživljavaju Hrvatsku. Istraživanja pokazuju da oni iskreno vole zemlju u kojoj odrastaju, ali da je i dalje vide kao mjesto u kojem vladaju nepotizam, korupcija i zapošljavanje putem stranačke pripadnosti.
"Meni je tata rekao da se učlanim u stranku ako želim posao. Nema šanse… Radije ću kopati kanale u Norveškoj nego da im se učlanjujem u posranu stranku", riječi su mladoga gimnazijalca iz Slavonije. Teško je izgraditi povjerenje u druge kada vidiš da se ne napreduje temeljem znanja, vještina i osobnih kvaliteta. Navedeni osobni i socijalni trendovi odvijaju se u razdoblju intenzivnog razvoja digitalnih tehnologija, koje uvelike mijenjaju gotovo sve aspekte djetinjstva i odrastanja. Socijalni kontakti i prijateljstva sve više su odmaknuti od školskih igrališta i klupica u parkovima prema digitalnim prostorima. Obiteljski odnosi danas su većinom posredovani digitalnom komunikacijom u kojoj emotikoni zamjenjuju iskrene i otvorene razgovore. Za stupanje u romantične i seksualne odnose mladi se sve više oslanjaju na aplikacije i društvene mreže izbjegavajući tradicionalne oblike upoznavanja uživo i sve (ne)ugodne situacije koje one nose. Digitalne tehnologije ukinule su i privatni prostor jer nas pametni telefoni neumorno prate i u spavaćim sobama i kupaonicama – odgovoriti treba hitno i žurno. Umjetna inteligencija u ovom trenutku mijenja obrazovanje i način na koji se stječu i koriste znanja i vještine. Sve navedeno radikalno transformira i svijet rada te ne čudi da u doba najveće zaposlenosti u povijesti Hrvatske mladi 2024. najveću zabrinutost iskazuju zbog toga hoće li u budućnosti biti posla za njih. Uz navedeno, u javnom prostoru ističu se, nikada dokazane, generacijske razlike, pri čemu se današnji mladi prikazuju većinom negativno. Mnogi će tu našu mladost osuditi, a neki od nje odustati. Ipak, iskustvo pokazuje da ako im se pristupi drukčije, ne samo da mogu povratiti povjerenje u ljude već i sami mogu postati vezivno tkivo koje povezuje zajednicu i daje joj neki novi i pozitivan ritam.
"Povezali smo dječji vrtić i dom umirovljenika s ciljem da mi kao srednjoškolci budemo generacijska veza", započeli su svoje izlaganje pred zagrebačkim gradonačelnikom učenici jedne od 44 srednje škole u kojima se provodi predmet Škola i zajednica (ŠiZ). U otvorenom govoru pred vršnjacima rekli su da im je to iskustvo bilo od životne koristi da shvate probleme i oduševljenja različitih generacija sugrađana te su isto tako vrlo jasno od lokalnih vlasti zahtijevali povećanje broja vrtića i, posebice, domova za starije. U razgovoru nakon događaja rekli su da će tijekom i nakon ljeta ostati u kontaktu s novim starijim prijateljima poučavajući ih digitalnim vještinama i od njih učeći o šivanju i heklanju. Posjećivat će ih zato što osjećaju da su potrebni, jer vide važnost emocija i zbog činjenice da im je važno ne izigrati njihovo povjerenje.
Pitanje povjerenja odredit će budućnost ne samo današnjih mladih već i društava u cjelini pa tako i našeg. Društva koja će uspijevati kod mladih pobuđivati emociju usmjerenu prema dobrobiti zajednice i koja će mlade osposobiti da se povežu bez obzira na stavove i poglede na život, bit će i sama uspješna u budućnosti. Ona pak koja svoju djecu i mlade prepuste vjetrometini individualizacije i društvene polarizacije, bit će nakupina pojedinaca usmjerenih prema samima sebi – poražena i pregažena zajednica bez povjerenja.
Zbog njih, njihova matera i očeva, nas i onih koji će se ovdje tek roditi – učinimo sve da Hrvatska ne postane takva. Ukažimo im povjerenje i dokažimo da se ljudima može vjerovati.
Otvori KEKS Pay
