Prošlu nedjelju provela sam šest sati na Hitnom prijamu bolnice Rebro. Tamo sam završila iz dva razloga. Zdravstvenog, koji je bio urgentan, i lokacijskog, jer cijeli život živim ni kilometar od Rebra pa je to bolnica kojoj pripadam prema mjestu stanovanja. Pri dolasku u 14.30 sva sjedeća mjesta u čekaonici Hitnog prijama bila su gotovo puna. No svako malo pacijenti i pacijentice bili su prozivani i upućivani u ambulante pa sam tako i sama relativno brzo došla na red. Naravno, čekaonica se u međuvremenu stalno punila novopridošlim pacijentima i pacijenticama. Ono što je slijedilo nakon što sam ušla u odjel s ambulantama Hitnog prijama, gdje sam – što u samoj ambulanti, što na ultrazvuku, što na punkciji koljena, što na hodniku u kolicima primajući intravenozno antibiotike i čekajući nalaze svih pretraga – provela više od pet sati, vrijedi ostati zabilježeno. Tim više što sam tako u kolicima sjedila točno ispred glavnog odjelnog pulta pa sam imala priliku promatrati što se sve oko mene zbiva.
Svi koji su u to vrijeme bili dežurni – mahom mladi liječnici i liječnice, uz pozvane liječnike specijaliste, kao i sve ostalo zdravstveno osoblje – nisu stajali ni sekunde. U ambulantama su vrlo pažljivo i posvećeno, uz ugodan razgovor, pregledavali svakog pacijenta i pacijenticu određujući daljnji tijek postupka. Mlada liječnica koja je mene primila bila je praktičan primjer toga. Zatim bi svi mi koji smo dospjeli tamo zbog zdravstvenih problema, a mogli smo sjediti, bili smješteni u kolica duž odjelnog hodnika, dok su u ambulante na pregled primani novi pacijenti i pacijentice. U mom slučaju, tijekom ultrazvuka i punkcije koljena, dežurni specijalist reumatologije objasnio mi je što slijedi i zašto, najavio kada će me ipak malo boljeti i zašto, a zatim je trebalo čekati rezultate nalaza. Slijedio je nastavak sjedenja u kolicima na odjelnom hodniku. Za cijelo to vrijeme, iako su se u ambulantama već bavili i novim bolesnicima i bolesnicama, svi su liječnici i liječnice, kao i ostalo medicinsko osoblje, često brižno obilazili prijašnje pacijente i pacijentice u hodniku pitajući ih kako su, trebaju li štogod, obavještavajući ih o nalazima, objašnjavajući o čemu se u njihovu slučaju radi... Pritom su na glavnom odjelnom pultu vrlo kolegijalno tiho razmjenjivali informacije o stanju pacijenata i pacijentica, međusobno se konzultirajući, savjetujući i nadopunjavajući pri definiranju dijagnoza. Unatoč udarničkom ritmu rada i prepunom odjelu sve je teklo iznimno profesionalno, smireno, uljudno i s puno pažnje. Čak su se ispunjavale i male želje. Jednog starijeg gospodina koji se isto zatekao na Hitnoj zanimali su rezultati rukometnih utakmica. Kako se u stražnjoj prostoriji iza glavnog pulta nalazio upaljen, ali posve utišan televizor, gospodin je, također sjedeći u kolicima u hodniku, povremeno molio jednog zdravstvenog djelatnika da zaviri u sobu s televizorom i samo mu javi rezultat utakmice. Svaki put njegovoj je želji ljubazno udovoljeno pa bi "pali" i kratki komentari. K tome, budući da su svi pacijenti i pacijentice tamo boravili satima, povremeno je omogućeno njihovoj pratnji da ih nakratko obiđe i malo im olakša situaciju. Tako je i moja sestra nekoliko puta bila uz mene.
A onda nešto prije 20 sati zdravstveno se osoblje povuklo na kratki konzilij jer je trebalo rekapitulirati obavljeno i dežurstvo predati kolegama i kolegicama iz iduće šihte koji su detaljno upućeni u situaciju svakog zatečenog pacijenta i pacijentice. Na odlasku iz dežurstva obišla me mlada doktorica koja me i "primila" te vodila kroz cijeli postupak, još me jednom upoznala s dotadašnjim rezultatima pretraga i objasnila o čemu se najvjerojatnije radi, uz opasku da će mi više detalja reći specijalist, reumatolog. Tako je bilo. Reumatolog je precizirao na što upućuju trenutačni nalazi, zašto ću morati primiti još jednu dozu antibiotika i zašto ću drugi dan opet morati doći na Hitnu kako bi se terapija nastavila i kako bi se doznali i preostali rezultati pretraga. Nekih 30-ak minuta nakon toga, nakon što me medicinska sestra iz nove šihte dežurstva "prikopčala" na antibiotik, i nakon punih šest sati provedenih na Hitnoj mogla sam doma, za što je, kao i za dovoženje na Hitnu, bio zadužen otac.
Dodala bih kako je tijekom mog višesatnog boravka na Hitnoj na Rebru vozilima Hitne pomoći dovezeno nekoliko pacijenata i pacijentica koji su također odmah obrađeni.
Uglavnom, sve je ovo napisano kao svojevrsni dodatak priči o nedavnom apelu djelatnika i djelatnica Rebra, vezan uz uvjete rada na Hitnom prijamu njihove bolnice. Ako takvi ljudi koji tako marljivo, profesionalno, odgovorno, posvećeno, bespoštedno i nadasve ljudski, s puno brige, empatije i obazrivosti, rade svoj posao i onda "vrisnu" ili zavape, odnosno, dobronamjerno ukažu i upozore na ono što ne valja, što ih dovodi do granica izdržljivosti – to treba shvatiti ozbiljno. I odmah treba riješiti svaki njihov problem. Oni nisu samo zbog sebe "vrisnuli" i upozorili na to što se događa, njihov apel uključivao je i, možda prije svega, želju da se svakom pacijentu i pacijentici mogu posvetiti onako kako njihov poziv, njihova misija i zahtjeva. Ako je do nas pacijenata i pacijentica, mi ih čujemo, razumijemo i uz veliku zahvalnost i poštovanje – podržavamo.
Otvori KEKS Pay
