Prvi zapisi o njoj datiraju još iz 1915. godine. Tada ju je Milan Lang, znameniti samoborski učitelj, u svojoj knjizi “Samobor – narodni život i običaji” opisao kao najfiniju kobasicu čije je spravljanje “pipav” posao koji rade uglavnom žene. No vjeruje se da je češnjovka ili po samoborski češnofka na tamošnjim svinjokoljama prisutna i od ranije, a u proizvodnji su se oduvijek koristili lokalni sastojci. Zbog toga, kao i činjenice da se priprema na specifičan način, Ministarstvo poljoprivrede odlučilo je samoborskoj češnofki dati rješenje o prijelaznoj nacionalnoj zaštiti zemljopisnog podrijetla, nakon čega slijedi proces zaštite ove kobasice i na razini Europske unije. Drugim riječima, samoborskom će se češnjovkom moći ta kobasica zvati ako se proizvodi unutar administrativnih granica grada Samobora i okolnih 77 naselja.
Svježi češnjak, vino, voda
Jednak je put prešla i rudarska greblica koja je nedavno dobila EU zaštitu, a udruga koja je cijelu priču pokrenula oznaku je čekala četiri godine. U samoborskoj gradskoj upravi stoga očekuju da će proces zaštite na razini Unije za češnofku trajati jednako toliko, a ovo je već treći proizvod koji su na području grada od početka veljače zaštitili kao svoj. Uz rudarsku greblicu i samoborsku češnofku, koje su prijavili za zaštitu Ministarstvu poljoprivrede, kao nematerijalno kulturno dobro zaštićena je i kremšnita, a toj je slastici pak oznaku dalo Ministarstvo kulture.
– Grad Samobor je ponosan jer smo upravo zbog ovih proizvoda zanimljivi brojnim posjetiteljima, gurmanima i poznavateljima domaće kvalitete. No važno je istaknuti da su za ova vrijedna priznanja, rješenja o zaštiti naših proizvoda, zaslužni prije svega ljudi okupljeni u udruge koje se brinu o očuvanju tradicije – kaže zamjenik gradonačelnika Željko Stanec. Tako je cijelu priču oko zaštite samoborske češnofke pokrenula istoimena udruga u kojoj su okupljeni mesari tog kraja. Njezin je predsjednik Igor Runtas, čija obitelj vodi mesnicu Igo-Mat, već dobro poznatu i u metropoli. A koja je posebnost samoborske češnofke? Ona se temelji, kaže Runtas, na odabiru sirovina i sastojaka koji se koriste, njihovoj pripremi te postupcima u proizvodnji. Tek jedna od specifičnosti je uvarak od svježeg, očišćenog i zdrobljenog češnjaka, koji se prokuha u suhom bijelom vinu i vodi dan prije same proizvodnje. Omjer češnjaka, suhog bijelog vina i vode pritom treba biti 1:1:1. Zatim se poklopi i ostavi stajati, a u proizvodnji se potom koristi procijeđeni uvarak.
Dimljenje na bukvi ili grabu
– Uvarak daje karakterističan, blag okus po češnjaku i vinu, koji se stapa s okusom dimljenog mesa koji nastaje u fazi dimljenja na bukovu ili grabovu drvetu. Potrebno je i da nadjev odstoji, odnosno fermentira dok se “zamijesi”, ali i dok se kobasica napuni prije nego što ide na dimljenje – kaže Runtas.
Još jedna posebnost je i tzv. špajlanje, ručno povezivanje kobasica u par drvenim štapićem, a postupak je to koji se prenosi s generacije na generaciju i u suštini je nepromijenjen. Kobasica se može jesti kuhana, pirjana ili pečena, no najbolja je, kaže Runtas, kuhana.
