Tri su godine prošle, a u hostelu Arena vrijeme kao da stoji. Ondje je stotinjak stradalnika zagrebačkog potresa koji još čekaju da konačno započne obnova njihovih domova. Otkako su se u rujnu 2020. iz Studentskog doma Cvjetno naselje preselili u hostel, desetak stanara je umrlo, neki od posljedica koronavirusa, drugi od malignih bolesti koje su ondje, baš kao i one psihičke, sve češća pojava.
Tomašević ne dolazi
Kada smo posjetili Remetinečki gaj, vladalo je veselje jer je jedna od stanarki tog jutra na svijet donijela kćerkicu. Tri godine od potresa u Areni još živi nekoliko obitelji i samohranih roditelja, a neka se djeca uopće ne sjećaju života prije hostela. Samohrana majka Silvija Bedeničar ponosna je na svog sina, učenika drugog razreda Geodetsko-tehničke škole.
– Uče četiri vrste matematike. Kako je krenulo, nekako si mislim da ćemo se u naš dom na Kozjaku vratiti tek kada on maturira, skompa se s građevincima i sam je obnovi – smije se ona. Kako je u hostelu sada gužva manja, uspio je dobiti svoju sobu, što marljivom srednjoškolcu puno znači. Njihov dom na Kozjaku još ima crvenu naljepnicu.
– U kolovozu mi javili da mi je odobrena konstrukcijska obnova. Od tada me nitko nije kontaktirao – dodaje Silvija. Od hodanja s papirima labirintom institucija, kao i mnogi, odavno je odustala.
– Zakon se ponovno promijenio i nitko više ne zna što nam je činiti – nastavlja ona. Sada kada ih je u hostelu manje, svi se nadaju da će ih posjetiti netko iz Ministarstva graditeljstva i objasniti im što trebaju raditi. Već dugo ih, kaže, nitko nije obišao.
– Gradonačelnik Tomašević posjećivao nas je biciklom, svi smo s njim bili na ti. Otkako je pobijedio na izborima, nije se pojavio, to nas je razočaralo – govori. I njezina susjeda, umirovljenica Gabrijela Drndelić, također iščekuje da netko dođe i obiđe ih.
– Neka lažu, samo neka dođu – šali se ona. Njezina zgrada na Langovu trgu ima crvenu naljepnicu. U gradski stan nije mogla joj je nedostajao jedan papir, a da do njega dođe, dobro se pomučila.
U Podbrežju 25 obitelji
– Nedavno sam zvala Ministarstvo graditeljstva i gospođa s druge strane žice začuđeno me pitala: “Što još nekoga ima u hostelu?” To vam sve govori. Svi se ponašaju kao da ne postojimo – kaže.
Umirovljenicima poput nje život u hostelu posebno je težak jer nemaju nikakvu zanimaciju pa većina vrijeme provodi u svojim sobama, u izolaciji i očaju. Da ne izgubi svaku nadu, izvlače je duge šetnje s njezinom ljubimicom, dalmatinerkom Coco.
Iz hostela je u gradske stanove u Podbrežju otišlo 25 obitelji, među njima i Džana Kahteran Hodžić.
– Zahvalni smo Gradu što nam je pronašao smještaj. Ovdje sam puno manje opterećena, a i djeca imaju više prostora – govori Džana koja je ostala u kontaktu s prijateljicama iz hostela i često se druže. Nevolja ih je sve zbližila.•
Ima Zenf i drugih problema... treba izvući svoje transtrgovce iz Zambije. Tko šljivi vas starce u hostelu, važno je Noah da se vrati doma.