Šahovski meč između Kasparova i kompjutora smatram najvažnijim trenutkom poslije spuštanja čovjeka na Mjesec. Kasparov je svakako najveća žrtva poslije Isusa Krista zbog obveze da kao čovjek igra sa strojem – kaže nam srpski umjetnik Era Milivojević objašnjavajući zašto je baš iz te povijesne igre proizašao njegov performance, koji je izveo u sklopu programa “Umjetnik na odmoru by Valamar” Instituta za istraživanja avangarde i Kolekcije Marinko Sudac.
– Stroj je tu pobijedio čovjeka. Nema više nevinosti. Bio je to supermat, a ja od toga pravim supermatizam. Posljedicama toga bave se sada futurolozi, a na meni je da se držim umjetnosti i sačuvam mozak za nju – kaže Era. Svoj umjetnički rad izveo je u porečkoj prirodi s povjesničarom umjetnosti Ješom Denegrijem. Na šahovskoj ploči velikoj 10x10 metara, vrpcom je označavao linearne pokrete koji nastaju prilikom šahovskih poteza u partiji koju je igrao s Denegrijem. Te bi pokrete iscrtavao i na papiru A4 što se naposljetku pretvara u lijepu sliku geometrijskih motiva.
– Tu ja mentalno pretvaram u vizualno – kaže Era. Upoznali smo ga još u vrijeme Jugoslavije na Jesenjem salonu u Banjoj Luci kad se još zvao Slobodan Milivojević Era, ali je ime Slobodan “digao” zbog imenjaka Miloševića i ostao samo Era, čovjek pun duha koji čovjeka začas dovede do suza smijeha i do naklonosti ako ne zazirete od umjetnika, osobito onih avangardnih kakav je on dušom i tijelom. Era je prvi kojeg smo intervjuirali u grupi umjetnika i autora pristiglih na poziv našeg najvećeg kolekcionara avangardne umjetnosti Marinka Suca na treće izdanje programa “Umjetnik na odmoru”. Partner mu je u tome istarski hotelski div Valamar pa se umjetnici smjenjuju blizu mjesta Tar u hotelu u kojem se odmaraju zaozbiljno, ali i pod navodnicima jer – rade! Svatko nešto, makar to bila i koncepcija za ono što će izložiti u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, gdje se 2. rujna otvara izložba cijelog tog intrigantnog projekta!
Susreli se nakon 44 godine!
– Nije to likovna kolonija – tumači Sudac – riječ je o umreženju autora koji se na razne načine bave umjetnošću stvarajući umjetničku platformu na puno široj razini od lokalne. Tu se rađaju djela, suradnje i planovi za nove izložbe – govori nam. Sudac računa na europski kontekst, ali i umjetnički prostor izvan njega. Pozvao je strane i domaće aktere avangarde 70-ih, ali i aktualnih avangardnih procesa. Pozvao je i kustose, povjesničare umjetnosti, teoretičare, kritičare, novinare... Ima široku mrežu stručnih mladih suradnika. Za svog boravka u njihovu sjedištu, osim Ere Milivojevića, zatičem i članove legendarne grupe OHO iz 70-ih, Slovenca Andraža Šalamuna i Amerikanca slovenskog porijekla Davida Neza. Tu je hrvatski konceptualac Sven Stilinović, a pristiže i performer i videoumjetnik Igor Grubić. Razgovaramo i s Anom-Marijom Milčić, kustosicom izložbe Borisa Bućana “Bucan Art”, održane u porečkoj Villi Polesini i desne ruke Marinka Suca. Naposljetku intervjuiramo i Linu Džuverović, koja provodi tromjesečno doktorsko istraživanje o pop artu na teritoriju bivše Jugoslavije za londonsku Tate Gallery koja priprema izložbu o pop artu izvan dominantnih domicila pop arta u Americi i Velikoj Britaniji.
– Izložba “Bucan Art” u Poreču u sklopu programa “Umjetnik na odmoru by Valamar” svojevrsna je najava londonske izložbe “The World Goes Pop” – kaže Bućanova kustosica Ana-Maria Milčić.
– Na njoj će u rujnu 2015. u Tate Gallery biti izloženo i 30 Bućanovih radova, za što je teren pripremila upravo Lina Džuverović. Pravo je zadovoljstvo vidjeti da ni nakon 40 godina Bućanovi radovi iz 1972. nisu izgubili naboj jer se bave aktualnom temom globalnih kompanija i njihovom kritikom – kaže Ana-Maria. Bućan čuva grafički identitet znakova kompanija poput Coca-Cole, IBM-a i drugih, ali njihova imena zamjenjuje riječju Art. Čisti je to popartistički uradak. Zato nije čudo da ga je Lina Džuverović uvrstila među predstavnike pop arta, kao materijal za londonsku izložbu.
– Zahvaljujući ugovoru između Tate Gallery i Royal College of Art, Tate je raspisao natječaj za doktorske istraživače koje će stipendirati tri godine da bi istražili pop art u Europi, Latinskoj Americi i šire... – govori Lina.
– Puno je autora na teritoriju bivše Jugoslavije. U prvoj fazi 60-ih pop art je očitiji. Tu su Dušan Otašević, Lojze Logar, Metka Krašovec...U drugoj se fazi “šezdesetosmaši” bave pop artom kroz konceptualu, pa tu imamo Grupu OHO, kritičko, a ne estetsko ispitivanje konzumerizma itd. Tu su važni Sanja Iveković, kolaži Vere Fischer i Tomislava Gotovca... Znači, istraživanje pop arta u Jugoslaviji je moguće ako se sama definicija po parta proširi. A to i jest poenta izložbe u Tate Gallery, to novo čitanje pop arta! Kustosica izložbe Jessica Morgan predlaže čitanje pop arta kao globalnog fenomena. Stara je teorija da pop art može postojati samo u industrijskom društvu, a nova da pop art postoji u svakom društvu na svoj način, zahvaljujući i medijima koji prodiru svuda – otkriva Lina Džuverović.
Po struci joj uz rame stoji glasoviti povjesničar umjetnosti Ješa Denegri, koji je fasciniran potezom Valamara da umjetnicima omogući rad na obostranu dobit – i njihovu i turističku.
– Tu se dogodilo nešto divno, a to je omogućio Marinko Sudac: da se nakon 40 godina sretnu članovi slavne grupe OHO Andraž Šalamun i David Nez, koji sada živi u Oregonu. Možda to ljudski vrijedi i više od onoga što će biti prikazano u MSU. A Valamar je imao za to razumijevanja! – kaže nam Denegri. David Nez je doista potegao iz Oregona, iz Portlanda, da bi došao ovamo i zagrlio Šalamuna. Napravio je instalaciju u šumici pokraj hotela poveden slikom zraka sunca koje se kroz granje pravocrtno zabadaju u zemlju. Jasni su odsjaji svjetlosti na nitima koje razapeo u geometrijske forme. Nezov djed je Slovenac, pa mu je na otvorenje te šumske izložbe došla obitelj iz Ljubljane na čelu sa starim pogurenim stricem, kojega je samo adrenalin držao na nogama pomognutim štapom... Bilo je jako dirljivo. Razgovarali smo o duhu OHO-a, umjetničke grupe čiji je duh ipak preživio duh 60-ih i opstao u djelu njenih članova, koje Nez danas naziva dinosaurima... Uz diplomu ljubljanske ALU, on se stručno osposobio i za terapeuta umjetnošću, pa danas radi u ustanovama gdje je potrebna takva psihijstrijska terapija.
Smrt industrije i radništva
Osim Neza, u osnovi konceptualca koji se služi različitim tehnikama, o duhu OHO-a ispitujemo i Andraža Šalamuna, predstavnika tzv. Nove slike i brata čuvenoga pjesnika Tomaža, čijim se stihovima, kaže, godinama hranio.
– OHO je značio tematiziranje ravnoteže. Slike koje radim nemaju s time dodirnih točaka. One su lirska apstrakcija, s puno crvene boje koja mi je bliska. Koja je kao ljeto. I poput oblaka je iz Baudelaireove pjesme “Koga ti voliš, čudni stranče...” – kaže Šalamun napominjući da duh OHO-a živi još između njih samih – njega, Neza, Miljenka Matanovića i Marka Pogačnika. Neposredno vezan za aktualno stanje društva je rad Igora Grubića koji je svoju publiku potražio na ulici.
– Shvatio sam odavno da na otvorenjima izložbi cirkulira uvijek isti, mali, zatvoreni krug ljudi, pa sam odlučio izaći u javni prostor. Tu malim intervencijama stvaram bolju komunikaciju, radovima koji funkcioniraju poput ideograma ili svojevrsnih parola. Zato oni moraju biti izrazito jasni. Ovdje sam potražio stare željezne šahtove sa slikom radnika-ljevača s kacigom na glavi i zaimačom kojom grabi rastaljeno željezo. Crvenim sprejem obojio sam to užareno željezo i tako oživio sliku upozoravajući na smrt industrije i radništva i nadu da neće ostati tako – kaže Grubić, poznat po nizu umjetničkih akcija koje grade noviju hrvatsku povijest umjetnosti. Njegov stariji konceptualistički kolega Sven Stilinović svoj je umjetnički identitet gradio uz Grupu šestorice, Podrum i cijeli sustav nove umjetničke prakse od 70-ih naovamo. U Sučevu programu radi crteže i tekstove.
– Upravo radim crtež metka unutar kojega je nacrtan oblik elipse koji podsjeća na utrobu unutar koje je nacrtan mali metak. Ispod toga je Budin tekst “Rodio mi se okov”. A to je Buda rekao kad mu se rodio sin – kaže Sven. U tekicu u kojoj je iscrtao linije za velika i mala slova ispisuje riječ NEĆU. Ispunjava njome i novine. – Djecu uče da je govoriti “neću” nešto loše. Ne slažem se s tim – kaže Sven.
>> Umjetnik govori o dokumentarcu “Projekt rak” ne odričući se kontroverznog 68-škog kreda
