Kada se četvero mladih Zagrepčana stalo raspitivati o rizicima posjeta
napuštenoj zrakoplovnoj bazi Željava, poznavatelji sadašnjeg stanja
kompleksa koji je JNA minirala još 1992. savjetovali su im neka obvezno
povedu vodiča zbog mina, radioaktivnog blata, opasnosti od urušavanja
ili kakvog medvjeda koji se možda tamo sklonio, a, prije svega, neka od
svega odustanu.
Pregledavši domaći i strani tisak te se raspitavši kod policije,
Josipa, Sanela, Siniša i Zvonimir zaključili su nedavno da već 15
godina nitko nije obišao ukupno tri kilometra tunela zrakoplovne baze
ukopane u Plješevicu, 1657 metara visoku planinu na granici Hrvatske i
Bosne i Hercegovine.
Baza kod Ličkog Petrova Sela, tri kilometra udaljena od Bihaća i
okružena jednako spektakularnom prirodom, poput one u obližnjem
Nacionalnom parku Plitvička jezera, projektirana je da izdrži izravan
udar nuklearne bombe jačine one bačene na Nagasaki. Iz nje se u
potpunoj izolaciji tjedan dana moglo vojno djelovati. Za život je
stalno mogla biti samostalna, posebno stoga što je pri iskopu otkrivena
i rijeka ponornica.
Iako ju je 1992. JNA razorila sa 58 tona eksploziva te unatoč tome što
odonda znatiželjnici iz opreza ne zalaze dalje od prvih pancirnih
vrata, Željava još uvijek mnoge fascinira kao nekoć najveća vojna baza
u bivšoj Jugoslaviji te možda i najveća takva u Europi. Tijekom
Domovinskog rata manji dio baze kontrolirala je Armija BiH, a veći
srpske krajinske snage koje su pri povlačenju za akcije Oluja minirale
snažne radare kojima se nekoć motrilo pola srednje Europe.
Istraživački impuls
Četvero prijatelja ponesenih istraživačkim impulsom odlučilo je stoga,
i unatoč svemu, izvidjeti današnje stanje vojnog kompleksa koji je od
1957. do 1965. po uzoru na švedske baze 24 sata na dan gradilo 250
radnika, uz cijenu između 4 i 8,5 milijardi dolara, ovisno o izvoru,
tada dovoljnih za izgradnju 1000 kilometara najmodernije autoceste s
dvama trakovima u oba smjera.
Na ulazu u vojni kompleks Željava nalazi se bivša vojarna kroz
koju smo se provozali i obišli neke od otvorenih zgrada. Prošavši
pistu, u podnožju Plješevice došli smo do ulaza u podzemni tunelski
kompleks "Klek" opisivao je pothvat Zvonimir te naveo da su se
nakon prvog ulaska zbog straha pred nepoznatim tunelima vratili, ali
su, došavši do daha, uskoro opet krenuli u avanturu.
Isprva smo sa svjetiljkama obišli tunele 2 i 3, ali vrlo oprezno
i u velikom strahu zbog razasutih željeznih šipki, ogoljele armature,
otvorenih šahtova u koje se može upasti te posebno zbog mogućih
zaostalih mina. Nakon što smo detaljno ispitali sva tri tunela i bazu,
odlučili smo ući i automobilom te smo izašli na drugi izlaz kaže
on, svjestan golemoga rizika kojemu su se izložili.
Neucrtane prostorije
Poseban problem bilo je to što su naišli na niz prostorija neucrtanih u
karte koje su ponijeli. Unutra su, kažu, osim mjestimičnih siga i vode
koja kaplje sa stropa, u lokvama primijetili mrlje od ulja ili benzina,
čega je nekoć bilo u izobilju u podzemnim spremnicima. Baza se prije
rata opskrbljivala kerozinom kroz podzemni cjevovod dugačak 20
kilometara, a sve te petrokemikalije nakon eksplozije morale su nekamo
oteći, vjerojatno u tlo, te postoji bojazan da se nakon ratne
katastrofe dogodila i ekološka.
U svoje galerije duge 500, 400 i 350 metara, visoke 8 i široke 20
metara, danas djelomično zatrpane krhotinama, baza je mogla primiti 60
MiG-ova 21, a hermetički se zatvarala trojim vratima teškim 100 tona,
debelim 1, širokim 21, a visokim 9 metara. Imala je i pet vanjskih
pista, a očevici tvrde da se pri izlijetanju zrakoplova iz baze tresla
cijela planina.
Danas je pak Željava primamljivo mjesto samo za skupljače sekundarnih
metalnih sirovina, egzotičnih tipova, poput onih koji su iz sanitarnih
prostorija skidali pločice, te avanturista kao što su Zvonimir i
njegovo društvo.
Sve unutra djeluje kao da se svakog trenutka može srušiti
kaže Zvonimir, zbog čega su i odustali od šetnje prolazima koji su se
"nekamo" uspinjali.
Ulazak u Željavu, kažu, nikome ne preporučuju. Ako se netko tvrdoglav
ipak na takvo što odluči, oni mu ne preporučuju ulazak bez maske, a
osobito paljenje vatre zbog kerozina, kao ni ulazak automobilom zbog
rupa.
Posebno žale zbog današnje neiskorištenosti objekta, najvećeg od
četrdeset izgrađenih u bivšoj državi čija je vrijednost bila otprilike
90 milijardi dolara. Procjenjuje se da nam je taj novac, drugačije
uložen, mogao još 1970. godine osigurati standard jedne Austrije.