Toga jutra, 4. prosinca, na sebe je navukla traperice, nabacila najbolju majicu koju je mogla pronaći i potom s nešto pudera udarila završni glanc pa se u pratnji pravosudne policije uputila prema matičnom uredu Požega, gdje je pomalo nestrpljivo pocupkivao budući mladoženja. Prošlo je, sjeća se, kao u trenu: nakon kratke govorancije, još kraći zagrljaj i ovlaš primljeni poljubac, a umjesto prve bračne noći, uslijedilo je bračno poslijepodne. Ni šampanjca, ni torte, ni svatova... Laganim je korakom mladoženja krenuo kući put Međimurja, a mlada natrag u sobu koju dijeli s još dvije zatvorenice u požeškoj Kaznionici.
Je li to bilo vjenčanje o kakvom je sanjala 31-godišnja Gordana, plavokosa žena koja izrazom lica neodoljivo podsjeća na holivudsku superzvijezdu Michelle Pfeiffer? O tome će misliti drugi put. U susjednoj sobi, u krevetiću pokraj zida, zaplakala je njezina petomjesečna kći...
Mala purgerica
Gordana je stanovnica odjela rodilja, jedna od tri majke koje izdržavaju kaznu zatvora sa svojim djetetom: to im je, do navršene treće godine djeteta, omogućio zakon. Neke od njih ovamo su došle trudne, neke su to postale za nekog od rijetkih, kratkotrajnih posjeta iz vanjskoga svijeta. Ona je jedna od ovih potonjih; kći joj je začeta u zagrebačkom Remetincu, odakle je u šestom mjesecu trudnoće prevezena u Požegu. Svoju kćer je na svijet donijela u Petrovoj pa će joj u osobnoj karti jednog dana kao mjesto rođenja umjesto Požege ipak ostati upisan Zagreb. “Mala purgerica”, nježno šapuće Gordana dok promatra svoju prelijepu kćer.
Neupućen netko mogao bi pomisliti da je, umjesto u zatvor, zalutao u kakav dobro opremljeni moderni dječji vrtić. Kamo pogled seže sa zidova se smješkaju animirani likovi, posvud unaokolo dječje su igračke, kolica, bočice s mlijekom, higijenske potrepštine. Na odjelu rodilja u svakome je trenutku nekoliko njegovateljica, a jedna ostaje s djecom i cijele noći. Među trima majkama vlada harmonija, sjajno se slažu i međusobno pomažu.
Prošlost remeti iluziju
Ta iluzija obično potraje sve dok se neka od njih mislima ne vrati u prošlost. A to se dogodi poprilično često. I tako će za Gordanu i ostati sve do kraja 2013., kada joj istječe kazna od četiri godine i šest mjeseci, odrezana za teške krađe koje je počinila. A ta su nedjela tek vrh ledene sante: prethodile su im godine i godine fizičkog zlostavljanja što joj je priuštio muškarac s kojim je živjela. Trpjela je zbog djece, trudeći se obitelj držati na okupu, a kad joj je dojadilo hodati s masnicama, odlučila je potražiti pomoć socijalnih radnika, no bez uspjeha.
– Svaki put kad sam dobila batine zvala bih policiju, no nije se jednom dogodilo da policajci krenu galamiti na mene i onda odu s mojim mužem na piće – prisjeća se Gordana.
Njezina je muka naposljetku prestala onoga dana kada je njezin nevjenčani suprug završio u zatvoru, ali je nova muka počela jer joj je iza sebe, osim teških uspomena, ostavio dugove i kamatare za vratom.
Krala da prehrani djecu
– Trebalo mi je novca pa sam bila prisiljena baviti se kriminalom da prehranim svoju djecu. Jednostavno, obijala sam brave na tuđim kućama i uzimala sve što mi se našlo na putu. Kada danas razmišljam o svemu što sam radila, mislim da je to ružno i jako, jako tužno. Krivo sam postupila i ne bih to više nikada napravila. Život u neimaštini ne može nikome biti opravdanje – reći će Gordana. Teško se oteti dojmu da ovdje, u zatvoru, Gordana provodi svoje ljepše dane. Slaže se: sretna je i zadovoljna što sa svojom voljenom kćeri može provoditi dan i noć, okružena mirom i toplinom. No, rijetko zaboravlja gdje je, a na to je podsjeća svaki dan proveden bez njezino petero djece, koja odrastaju na slobodi, ali bez majke.
U dobrim su rukama, tješi se, za njih se brine baka pa joj je otvorena rana tek najstarija od njih, 16-godišnja kći koja s dijagnozom epilepsije leži na krevetu psihijatrijske bolnice u Rijeci, a ona ne može k njoj. E, to je razara...
Možda je upravo zato svoje majčinsko iskustvo Gordana rado podijelila s 26-godišnjom Porečankom D. D.
Samo četiri mjeseca star dječak prvo joj je dijete pa je na svakome savjetu i te kako zahvalna. Pomalo se, priznaje, pribojavala hoće li svoje dijete osjetiti od prvoga trenutka, no kada su ih ljetos nakon rođenja odvojili na petnaest dana, umalo je svisnula od tuge.
Tom je osjećaju pridonio i težak razlog razdvajanja: dječak je rođen “navučen” na heroin, stoga su ga liječnici bili prisiljeni staviti na heptanonsku terapiju i odvojiti od majke koja je vraćena u zatvorsku bolnicu u Svetošimunskoj.
Mališan je danas, tri mjeseca kasnije, živahno i zdravo dijete, ultrazvuk mozga pokazao je da posljedica nema, a njegova se majka silno nada i moli Bogu da tako i ostane. Svome sinu, na mnogo načina, duguje i vlastiti život: zbog spoznaje da ga nosi ispod srca prvi je put smognula snage prekinuti zatvoreni krug pakla droge iz kojega nije mogla ni znala izaći. Na žalost, da je trudna, primijetila je mjesec dana nakon začeća pa je i dijete primilo popriličnu dozu otrova.
– Bila sam sklona lošim vezama i lošim muškarcima, a jedan od njih navukao me još maloljetnu na heroin. On je poslije zbog ubojstva završio u Lepoglavi pa ga je dostignula kazna, a ja sam ostala na ulici prepuštena svojoj ovisnosti – priča ova lijepa crnokosa djevojka krupnih svijetlih očiju.
Naposljetku je zbog posjedovanja i raspačavanja heroina i uhićena, a dosuđenu kaznu od godinu i osam mjeseci zatvora nije željela prihvatiti. Budući da je bježala od zakona, raspisana je za njom policijska tjeralica, a spas je tražila kucajući na vrata mnogih komuna. Kamo je, pak, zbog problema sa zakonom nisu mogli ni smjeli primiti.
Novi početak
U to vrijeme upoznala je muškarca kojega joj je, kaže, poslao sam Bog, s njim je i zanijela, no čak ni njegova neizmjerna ljubav nije joj pomogla da se ostavi droge. Trudnoća, srećom, jest. Kada je doznala da je trudna, isti je trenutak zauvijek ostavila iglu i prijavila se policiji kako bi odslužila kaznu i što prije počela novi, bolji život. Paradoksalno, on je u zatvoru i počeo.
– Zapravo, sve je nekako dobro ispalo. U zatvoru sam se riješila ovisnosti, poslije i terapije. Izgurala sam trudnoću, a ove žene puno mi pomažu oko djeteta. Ovdje sam prvi put u životu složila kockice svoga života, shvatila kojim putem želim i trebam ići. S druge strane, teško mi je prihvatiti da ležim u zatvoru zbog djela koja sam napravila prije toliko godina da ih se jedva i sjećam. Pa, ipak, želim što prije otplatiti taj dug društvu i početi ispočetka. A najteži je, naravno, taj osjećaj da mi dijete ne odrasta na slobodi kamo pripada, koju zaslužuje. Vjernica sam pa mi nedostaje i odlazak na misu koja se ovdje ne služi – otkriva mlada Porečanka.
Ona će za jedanaest mjeseci imati tu sreću da iz požeške Kaznionice izađe zajedno sa svojim djetetom. Na slobodi je čeka potraga za poslom u njezinoj, trgovačkoj struci. No, posve je izvjesno da je s one strane rešetaka čeka i otac njezina djeteta, muškarac koji je voli i prihvaća je s njezinom prošlošću. Baš kao i obitelj – roditelji i sestre, koji je podupiru svih ovih godina.
I njezina vršnjakinja iz Čakovca u svojih je 26 godina utrpala mnogo i previše. Ivanka O., majka petomjesečnog dječaka, služi kaznu od godinu i sedam mjeseci za krađe i prijevare koje je počinila. No, što je to u usporedbi sa životom koji je živjela na slobodi – koja to nije bila. Dane i dane provodila je na kirurgiji, izmasakrirana od batina koje je dobila od svog muškarca. I tako duge tri i pol godine, s kratkotrajnim predasima u sigurnoj kući, odakle se u konačnici uvijek vraćala njemu u šake.
Dok joj ne nestane tinte...
Obitelj joj nije mogla pomoći, prijetnji tog nasilnika bojali su se i sami, a njezina djeca danonoćno su promatrala kako im otac prebija majku. Sve dok joj centar za socijalnu skrb nije uzeo bolesnoga sina i smjestio ga u dom na Cresu.
– Kad sam ostala bez djeteta, napravila sam cirkus od svog života. Bilo mi svejedno jesam li živa ili mrtva, samo sam se skitala. A kako sam od nečega morala živjeti, krala sam dok me nisu uhitili – priča Ivanka. U Kaznionicu je došla u visokoj trudnoći, a rodila je u požeškoj bolnici. Zahvaljujući sinu, u njoj opet tinja žudnja za životom koju je svela na tri želje: da nakon izlaska iz zatvora nađe posao, da čovjeka koji joj je nanio toliko zla sustigne kazna koju je zaslužio te da jednoga dana okupi svu svoju djecu. Dotad vrijeme koje joj je preostalo krati brinući se za dijete, šetnjama u zatvorskom krugu, čavrljanjem sa zatvorenicama. I sanjari o slobodi, gdje i nju, baš kao i njezine dvije nedavno pronađene prijateljice, čeka novi početak...
Proteklih se dana zatvorenica s odjela rodilja sjetio i gradonačelnik Požege pa je njihovoj djeci darovao tisuću kuna, baš kao i ostalim malim sugrađanima. Djecu na odjelu posjetio je i Sveti Nikola, a tri majke potrudit će se da njihove bebe u danima koji slijede osjete i radost Božića. I zato sve tri majke žele zahvaliti svim stručnim osobama u Kaznionici, ponajviše načelnici Kseniji Ivenčnik Blažević, koja je uvijek tu za njih, voljna dati savjet, priskočiti u pomoć.
Gordana - mladenka s početka naše priče - zahvaljuje i na prilici što će njezina kći uskoro, s navršenih godinu dana, poći u obližnji vrtić s ostalom gradskom djecom.– To je sjajno. Kada ću je jednoga dana morati dati od sebe, bit će barem socijalizirana. No, to što sam joj priuštila, da svoje prve korake napravi u zatvoru..., e to sebi neću moći oprostiti. I zato ću svojoj kćeri jednoga dana reći gdje je napravila prve korake. Naravno da hoću! I svoj svojoj djeci iskreno ću reći sve, da ne krenu mojim putem. Neka budu pametnija od mene – kaže Gordana.
Ne trudi se sakriti koliko strahuje od dana kada će joj – petnaest mjeseci prije isteka kazne – oduzeti kćer. Velika joj je želja da izađu zajedno i zbog toga će pisati i tražiti pomilovanje dok joj ne ponestane tinte.
Posebna od rođenja
Do toga dana preostaje joj promatrati svoje dijete kako raste, nadati se da će biti posebna, a ako je suditi po početku, drukčija ne može ni biti.
Bude li malena naposljetku morala otići, njezinoj majci ta će misao biti jedina svjetlost kada nad Požegom padne noć, mračna poput prošlosti, teška poput uspomena.
pa sto!? ta djeca niti ne znaju koliko su privilegirani u odnosu na svoje sunarodnjake. zar im to nije jedina sansa da postanu predsjednici ove lude drzave!