- Ovo je prekrasno. Sve je puno svjetla. Još ne mogu vjerovati da će nam stalno biti tako lijepo - govori nam uzbuđeno mama Mira pošto je neonsko svjetlo jedine svjetiljke u njenoj kućici-alatnici prvi put obasjalo jedinu malu, crnom ljepenkom obloženu sobicu bez prozora.
- Kad sam nakon svih tih silnih godina djeci zaželjela svjetlo za Božić, bio je to samo moj san. No, ipak sam se potajno nadala, pogotovu kad ste rekli da Večernjakovi čitatelji nikada nisu ostavili ljude... - nastavila je uzbuđeno. Kad je tog dana kad smo ih posjetili Mira Obračević-Karas, invalid na jednu nogu i majka petero djece, za Božić poželjela struju - da njezini sinovi i dobri učenici Branko i Ivan ne moraju pisati zadaće uz petrolejku ili svijeću - nije mogla ni pomisliti da će joj se želja brzo i ostvariti. Od socijalne pomoći i nadničarenja supruga Pere obitelj sebi uvođenje struje nikad ne bi mogla priuštiti jer to stoji 10.000 kuna. No nakon teksta u Odvjetniku taj su novac prikupili djelatnici đurđevačkog Pogonskog ureda "Elektre".
- Pošto sam pročitao tekst, već drugi dan bio sam pred tom drvenom kućicom odlučan da to bude naš dar djeci za Božić. Okupio sam djelatnike, prvi uplatio tisuću kuna i rekao dečkima: trebaju nam još dvije da bismo prvo platili državnu pristojbu. Dečki su se odazvali, a onda postavili dva stupa, kupili i postavili instalacije, kupili dva rasvjetna tijela, u sobici i vani, te im u samo dva dana pustili struju. Struja je sad tu, ali im hladan zrak i dalje struji između dasaka i pukotina na njima. Kad sjeverni vjetar u tu sobicu među pukotine nanese snijeg, neće ih moći ugrijati svjetlo sa stropa. Doista je nužno da im pomognemo nabaviti ciglu, crijep, prozore, vrata... Otac obitelji vrijedan je čovjek i kaže da će s nekim majstorima sam i sazidati kućicu. Mi ćemo iz svoga Pogona za nju dati svu drvenu građu - obećao je Tihomir Serp, voditelj đurđevačke Elektre i dodao kako za petero djece pripremaju slatke darove pod bor.
U međuvremenu se đurđevačkom dopisništvu Večernjaka javila i čitateljica koja nije željela reći svoje ime, ali ni ime svoje prijateljice koja je kupila novi veliki televizor i poslala ga u Kozarevac. Rekla je samo kako je sretna što je mogla djeci i toj skromnoj obitelji Božić i život učiniti ljepšim. Televizor je već na počasnome mjestu u maloj tijesnoj sobici i upaljen je gotovo istodobno kad i prva žarulja, a pogled se ne skida s ekrana.
- Za puno sreće ponekad je potrebno tako malo - tiho je rekao Tihomir Serp.
Anđela Lenhard Antolin
Otvori KEKS Pay
