U vrijeme "zokimanije", koja je nastupila nakon što je Zoran Milanović pobijedio na izborima za predsjednika RH, o njemu su spjevane razne priče. Kako bi se objasnio njegov temperament, politička agresivnost, karakterna nametljivost, snalaženje u borbi s protivnikom, tvrdilo se da je takav od djetinjstva. Da je odgojen kao pravi kvartovski dečko, buntovan i problematičan te da se znao na ulici i potući. Za one koji su imali takve doživljaje sa zagrebačkog asfalta, poput moje, nešto starije generacije, ta je priča uvijek izazivala sumnju. Tako drski dečki, laki na okidaču, bahati i agresivni, ne bi u tučnjavama sudjelovali ponekad, nego 24 sata. Takav na zagrebačkom asfaltu ne bi mogao mirno hodati i stalno bi bio krvavog nosa. To je bilo vrijeme sukoba takvih dečki između Trnja i Trešnjevke, momci iz Dubrave sukobljavali su se s onima iz Maksimira i Medveščaka, što se u ono vrijeme smatralo dokazivanjem da si frajer i bila je svojevrsna inicijacija. Danas toga više nema, sada se to smatra vršnjačkim nasiljem.
Upravo suprotno, bolje da zapovijeda Milanović koji štiti domaće interese nego neki američki potrčko za što se zalaže autor