Ustaje i nervozno šeće oko stolice postavljene nasuprot polukruga slušača. Češka se po kosi, otpija male gutljaje vode, spušta i podiže plastičnu bocu. Trlja ruke o natkoljenice, naslanja se na njih tražeći oslonac u vlastitom tijelu. Pita nas je li nam u redu da sjedimo i razgovaramo tu, je li nam ugodno. U polusjeni smo athelskih borova, u izraelskoj pustinji Negev, blizu kibuca Re'im, otprilike pet kilometara od granice s Gazom. Puše i zrak je suh pa je lakše izdržati pustinjsko listopadsko sunce. Druga smo grupa kojoj ponavlja svjedočanstvo, vidljivo je mentalno iscrpljena. Ali ona nas pita možemo li – mi. Razgovor "o vremenu" služi da razbije napetost i malo odgodi trenutak nove-stare ispovijedi. Vraća je u traumu. Kolega novinar iz naše male delegacije u posjetu Nova Memorialu, mjestu masovnog pokolja na muzičkom festivalu Supernova Sukkot Gathering 7. listopada 2023., ustaje i očinski je grli. To pomaže. Mlada žena sjeda i počinje s predstavljanjem:
– Moje ime je Mazal Tazazo, imam 35 godina i živim u Netivotu, jako blizu, nekih 15 minuta vožnje odavde. Imam 11-godišnjeg sina, koji je moja snaga. Studiram arhitekturu i dizajn. Roditelji su mi imigranti iz Etiopije, a ja sam se rodila u Izraelu. Na Nova festival došla sam s dvoje prijatelja, Danielle Cohen i Yohai-Ben Zechariom: ulaznice smo kupili tri mjeseca prije i bili jako uzbuđeni zbog festivala. Ta je noć bila nevjerojatna, ljudi toliko različiti koliko samo možete zamisliti, svih dobnih skupina, religija, seksualnih orijentacija… Zabavljali smo se… U 6.20 sati bila sam u zoni za ples: tamo gdje su fotografije bio je plesni podij – ustaje i pokazuje na "groblje" fotografija žrtava Hamasova masakra: tu su 378 fotografije ubijenih i 44 otetih s Nove.
Koji trenutak prije u nevjerici sam gledala ta nasmiješena, prekrasna lica. Lica različitosti. Vatromet života. Pogledala sam sva 422 lica. Povremeno ih "prepoznam" u licima prolaznika ili u polusnu. Ne mogu ni zamisliti koje duhove noću vidi Mazal.
Pokazuje nam u kojem je smjeru Re'im, a gdje je Gaza. Nova je u sredini. Glavna cesta kojom se dolazilo do Nove nakon masakra je zatvorena, dovezli smo se sporednom.
– Počelo je izlaziti sunce, stavila sam sunčane naočale. I tada su zaustavili muziku: kad sam pogledala u nebo, vidjela sam tragove dima. Na trenutak sam pomislila da je vatromet, ali vrlo brzo postalo je jasno da su rakete. Naviknula sam se na to, cijeli život živim na području koje gađaju i ne paničarim previše. Pomislila sam da će se muzika možda nastaviti za koju minutu, kad prođe napad. No dečki iz sigurnosti tad su došli do nas i počeli nas požurivati da napustimo Novu. Zamislite 3000 ljudi koji u isto vrijeme pokušavaju doći do svojih stvari, a počinju se čuti eksplozije i krikovi. Pomislila sam da su to neki turisti iz Tel-Aviva kada tako panično viču. Mi smo mirno uzeli stvari i krenuli autom glavnom cestom dok nismo stali jer su stali automobili ispred nas. Čekali smo, nismo znali što se događa i zašto stoje. Tad smo čuli pucnjeve iz smjera Re'ima i postali svjesni: o, Bože, to su teroristi! Bilo je i policajaca i vojnika i nadali smo se da će oni to staviti pod kontrolu. Autom smo se pokušali probiti između stabala da zaobiđemo gužvu, no onda smo zapeli – kotači su propali u rupe. Izašli smo i vidjeli da su policajci počeli uzvraćati paljbu. Ovdje u Izraelu nikad nećete vidjeti policajca ili vojnika da puca ako netko nije prvi otvorio vatru na njega. Jer imamo taj ludi zakon koji im nalaže da ne smiju…
Nakon što su osvijestili da su se našli usred napada, troje prijatelja sklonilo se iza auta.
– Počeli smo snimati mobitelom. Jer to radite kad ne znate što drugo napraviti. Postajalo je sve gore, pucalo se u svim smjerovima. U jednom trenutku moj prijatelj Yohai primijetio je da su svi auti na cesti napušteni, a policija ne uspijeva zadržati teroriste. Ono što je u početku izgledalo kao paljba jednog ili dva terorista sad je već djelovalo kao da ih je najmanje deset. Morali smo pobjeći. Nadali smo se da ćemo naići na više policajaca i vojnika. Došli smo do ceste, ali pucali su na nas iz svih smjerova. Samo sam se molila da sam iza prave strane auta iza kojeg smo se sakrili. Iako su policajci uspjeli spasiti puno ljudi, broj terorista bio je prevelik… U jednom trenutku nismo više čuli samo metke nego i vrisku na arapskom koja se približavala. Počeli smo trčati prema drveću uz cestu da nađemo bilo kakav zaklon. Nadirali su sa svim vrstama oružja koje možete zamisliti. Našli smo neku rupu na tlu u koju smo se sklonili i počeli se pokrivati granjem i lišćem. No osjećala sam se izloženo, okrenula sam se na trbuh i pokrila rukama glavu, priljubila sam je uz tlo tako da sam udisala pijesak. Za nekoliko sekundi pojavili su se teroristi i jedan je na engleskom vikao: "Ustani, ustani: ti, ti, ti!"
- Odbijala sam povjerovati da se obraća meni, nisam imala vremena razmišljati, samo sam osjetila kako zabija oružje u moju glavu i izgubila sam svijest. Kad sam se osvijestila, osjetila sam da me snažno vuče za noge, tijelo mi je poskakivalo kroz zrak. Znala sam samo to da se trebam pretvarati da sam mrtva. Tada razmišljate samo o činjenici da ste sad – mrtvi! Potom je došao još jedan i počeli su razgovarati na arapskom. Kad se sagnuo, zadržala sam dah. Okrenuo mi je lice prema sebi: imala sam zatvorene oči i nisam disala. Tad su se maknuli od mene. Od udarca više nisam znala umišljam li sve to ili se stvarno događa i opet sam izgubila svijest. Probudila sam se za jedno dva sata… – u tom trenutku Mazal staje i zajauče. Nastavlja: – I dalje sam čula pucnjeve i znala da se ne smijem micati, mogu me doći upucati iz… zabave. Zazvala sam svoju prijateljicu Danielle. Nije mi odgovorila. Osvijestila sam da je mrtva, pogledala sam desno i vidjela Yohaija, i on je bio mrtav. Ostala sam licem prema tlu, zatvorenih očiju, i obratila se Bogu.
– Pitala sam ga što se događa i molila da to zaustavi. Vidjela sam položaj ruku svojih prijatelja i bilo mi je to više nego dovoljno da shvatim da nisu sa mnom. I… (ponovno uzdiše i hvata dah): Dvije godine se čine tako… davno. Ali nije. Da, molila sam Boga. Nagodila sam se s njim da to bude moje sigurno mjesto na kojem ću ostati i da on pošalje nekoga po mene. Bog. I nakon nekoliko minuta opet sam osjetila da se neko približio. Premrla sam od straha. Gledao je nešto oko moga tijela, ponovno sam prestala disati. Tražio je novčanik ili što već oko moga struka. Ponovno sam se obratila Bogu i molila ga za oprost.
Legao je do mene na tlo i noge stavio preko mene, na pregib mojih koljena. I čekala sam. Možda desetak minuta, dok nisam shvatila da se ta osoba ukipila i ne miče se, dio tijela joj je na tlu, dio na meni. Shvatila sam: OK, to nije terorist! Digla sam glavu i vidjela djevojku koja je premrla od straha, izbezumila se. Bila sam u bijeloj majici i vidio mi se skalp… (okreće se i podiže kosu na stražnjoj strani glave, pokazuje dug ožiljak). Imala sam dugu kosu, koja mi je pokrila ruke. Zahvaljujući ruci, ovom prstu, oružje mi nije dotaknulo izravno glavu, nego je udarac išao preko prsta. Bila sam oblivena krvlju, cijela glava bila mi je krvava i ona je bila sigurna da sam upucana u glavu. Kad me pronašla, tražila je moj telefon, ali ga nije uspjela naći pa se odlučila sakriti među mrtva tijela. Osim što ja nisam bila tijelo… Osim mojih prijatelja, tu su bila i tijela još dvoje mladih ljudi s partyja. To je bila 22-godišnja djevojka, izgubila je četvero prijatelja: tri prijateljice i prijatelja, i bila je toliko snažna da se odlučila skriti među pet tijela. Ludo!
Mazal, kojoj je ruka bila teško ozlijeđena, dala je svoj mobitel djevojci i ona je počela slati poruke. Preko mobitela su rekonstruirale i kad su teroristi došli do njih. Od auta do mjesta na kojem su se skrili Mazal i prijatelji kretali su se od osam do 9.20 sati. Tad su prestali komunicirati sa svijetom. U 11.30 djevojka je poslala prvu poruku svima na Mazalinu WhatsAppu tražeći pomoć.
– I čekale smo… A onda sam čula nešto iza sebe. Okrenula sam se, sve je gorjelo: drveće iza nas u vatri, jedini slobodan put bio je – prema cesti. Postalo je jako, jako vruće. U jednom trenutku toliko vruće da me nije bilo briga za teroriste, samo sam se željela maknuti od vatre… – htjela zajedno s djevojkom otrčati do automobila na cesti, skriti se u nekome od njih. Ali djevojka se previše bojala.
– Nije željela ići sa mnom. Ponovno sam razgovarala s Bogom. Molila ga da ako moram umrijeti, to bude od metka, ali ne želim živa izgorjeti. Trčala sam do auta, otvorila ga, legla na pod ispod stražnjeg sjedala. Bila je neka deka kojom sam se pokrila i shvatila da su me mogli vidjeti dok sam trčala. Nisam gledala vidi li me tko, samo sam trčala. Prve minute samo sam osluškivala tko će doći, izmjenjivale su se razne razine straha. Ali nisu došli. Prošlo je još oko dva sata, otvorila sam auto i vidjela muškarca okrvavljene ruke s djevojkom koja je bila sa mnom. Nakon što sam otrčala, ona se sklanjala od grma do grma dok teroristi nisu završili: ubili svakoga na koga su naišli i sve spalili. Uspjela doći do ljudi iz sela i reći im da sam u autu. Došli su po mene i još pet preživjelih s partyja, našli auto u voznom stanju i prebacili nas sigurnim putem koji su uspostavili do bolnice u Beer Shebi. Tu su mi sanirali ozljede.
Tijela njezinih prijatelja našli su nakon tjedan dana, na području koje je izgorjelo. Najteži tjedan u životu, kaže.
– Znala sam da su mrtvi, vidjela sam im tijela. No nitko nije nazvao njihove roditelje, ja sam ih morala nazvati. To su bili najteži razgovori koji sam vodila u životu: molili su me za malo nade, pitali jesu li ih možda oteli nakon što sam ja pobjegla… i možda, i možda, i možda… I zašto si tako sigurna da su mrtvi?!
Sljedeća četiri mjeseca bila je, kako kaže, samo u svojoj traumi, a nakon toga pokušavala shvatiti preokret koji se dogodio. U novom šoku od reakcije svijeta. Dok se objavljivalo sve više i više dokaza terorističkih zlodjela, paralelno se organiziralo sve više propalestinskih prosvjeda.
– Sad imaju izliku "djece koja gladuju", "genocida"… – spušta glavu. U trenutku kad zastaje, zvoni telefon.
– Oprostite, to je moj sin! – na tren se ozari, obavlja kratak razgovor na hebrejskom.
– Protestiraju protiv nas, a prvi dan sve je bilo online! Sad na internetu više nema tih tijela. Ali možete naći toliko filmova o Gazi, o djeci… Ali ako sjedite u UN-u ili već negdje, trebali biste biti pametna osoba, razumjeti stvari… To im je posao, donose odluke o mojoj ili vašoj budućnosti, budućnosti svih nas… Ali ljudi tamo sjede i kažu: "Hamasovci su borci za slobodu!" Iako su vidjeli Shani (svijet je obišao video polugolog tijela Shani Louk koje teroristi voze po Gazi u otvorenom kamionetu uz navijačko odobravanje lokalnog stanovništva: iako su teroristi majci javili da je živa, Izrael je potvrdio njezinu smrt iz fragmenta lubanje na cesti koja vodi iz festivalskog prostora, a u svibnju 2024. IDF je pronašao njezino tijelo u tunelu u Gazi).
– Sjetite se mnogo, mnogo, mnogo "nevinih civila" koji su je okružili. Tinejdžere koji su bili sretni kad su vidjeli tijelo. Normalna osoba koja vidi ljude s golim tijelom na kamionu pomislila bi: Vidim tijelo, idem na policiju! Imala bi noćne more dva tjedna! Ali način na koji ljudi tamo žive godinama, ne od 7. listopada, nego od Hamasa… Donose na svijet djecu koja su čista i unište sve humano! – Mazal preplavljuje frustracija, govori ubrzano:
– Imate snimku onog tinejdžera koji je nazvao tatu i rekao: "Tata, tata, ubio sam deset Židova! Daj mi mamu!" – i tako je sretan. Čuli ste to? Kada to čujem, čujem samo dijete koje želi da njegovi roditelji budu ponosni. To je baš kao da sam dobila vozačku dozvolu, zovem mamu i vičem: "Mama, mama, dobila sam vozačku, trebaš mi kupiti auto!" I to je tako zastrašujuće. I tako tužno. Od tada barem četiri puta tjedno idem okolo i govorim svima, i onima koji su propalestinski nastrojeni, što se dogodilo. A odgovaraju mi: "Zaslužili ste to jer provodite genocid!" Kažem im: "Ali napravili su to prije nego što smo mi napravili 'genocid'!" No mozak im je toliko ispran, to je tako duboko da su slijepi. Ne žele vidjeti… Kad razgovaram s ljudima koji su propalestinski nastrojeni, kažem im: "Znam što ste vidjeli: djecu kako umiru. I ja sam ih vidjela, i meni je to teško, ne želim to." A istodobno znam da to nije moja krivnja. Da ljudi umiru jer Hamas i nakon dvije godine još ima moć otići u UN i reći: "Izrael je napao nas!" I odgovore mu: "Da, Izrael nije OK, treba se ispričati." Kakve isprike? Hamasovci su u Kataru! Lideri, oni su milijarderi, multimilijarderi. A njihovi građani sirotinja, nemaju obrazovanje, nemaju ni cipele.
- Grade samo tunele, kupuju oružje i daju novac vođama. Ne mislim da je Bibi Netanyahu multimilijarder, no nije sirotinja. Oni su nas napali i još uvijek imaju rakete i napadaju nas. No razlika je u tome da kad oni napadnu nas, moja zemlja ima skloništa: imam sklonište u svojoj kući, u svojoj ulici, imam Iron Dome i alarm koji me obavijesti da se moram skloniti. No oni nas gađaju iz svojih kuća: našli su oružje u svakoj kući. Idite po Izraelu i pokušajte naći oružje u kućama… Čuva se izvan kuća! Uzvratili smo jer nismo imali izbora. Inače bi došli i ubili mene i mog sina. Želim biti sigurna od ljudi koji negdje žive i žele me ubiti. Nakon što su se taoci vratili, mislila sam da ću osjetiti olakšanje, ali nisam. Činjenica da su još tamo iako su zapalili djecu, udavili djecu Bibas, iako, iako… Nisam vidjela video napada, ne mogu to. Mogu samo zamisliti. Jeste li vi gledali?
Nakon potvrdnog odgovora nastavlja: – I u UN-u su isto gledali. Neki su morali izaći, neki su povratili, pozlilo im je. Znam da ima ljudi koji su ludi, siluju, zlostavljaju, ali to je nehumano. Kažu: životinje su. Ne, životinje to ne rade. Čak ni u Holokaustu to nisu radili. Moramo terorističke organizacije nazvati teroristima!
Pitam je retraumatizira li je ovo stalno vraćanje u "priču" ili iscjeljuje.
– Ne znam. To je svakako tu, ne trebam nešto raditi da bih to osjetila. Mislim da mi pomaže činjenica da se borim, da nešto činim. Da! Sad mogu reći da pomaže. Jer kad vidim ljude koji to ne rade, oni su u drukčijem stanju. Mentalno su loše. Činjenica da govorim pomaže, pomaže da organiziram sve u glavi – odvraća i objašnjava tko joj je prišao: – To je Reno Salman El-Hozayel, moj prijatelj, izraelski policajac, musliman koji je radio na Novoj taj dan, borio se 20 sati i spasio više od 200 ljudi: vraćao se stalno iznova i izvlačio nove. A on je musliman! On i ja idemo zajedno po svijetu i pokušavamo razgovarati s ljudima koji su propalestinski nastrojeni. Iako im donosimo činjenice, objašnjavamo da je on musliman, a ja Izraelka, neki počinju razgovarati, ali neki psuju da zaslužujem ono što mi se dogodilo…
- Mislim da je to bolest, isprani mozak. Iako sam im dovela muslimana, kažu da sam rasist! Kažu da je on muslimanski Arapin. A on se borio protiv njih. Prva žrtva 7. listopada bila je beduinka, muslimanka u hidžabu, bila je trudna, u autu s mužem i malom bebom te dvoje ljudi iz Gaze koji su išli na posao u Izrael. Teroristi su došli na motoru, povirili u auto i izrešetali ih. Beba i otac su preživjeli. Iako je vikao da je Palestinac, da je došao raditi tu, svejedno su pucali. Kakva je to bolest i mržnja! – dok Mazal iscrpljena dovršava još jedan pokušaj katarze, grupa mladih među borovima glasno pjeva: "Dokle god srce u židovskoj duši teži prema Istoku, a oko gleda prema Sionu, naša nada još nije izgubljena. Naša je nada stara dvije tisuće godina: Biti slobodan narod u našoj zemlji, zemlji Sion i Jeruzalem".
Mazal, čije ime znači Sretna, snažna je i kad je slaba. Živjet će. Za razliku od barem 50 ljudi koji su preživjeli, ali su si od 7. listopada 2023. oduzeli život.
Otvori KEKS Pay
