Naslovnica Vijesti Hrvatska

Valutna klauzula je moguća kao iznimka, u nas samo u eurima

Sud je zaključio da su banke u svojim reklamama dovodile potrošače u zabludu kako je kredit u švicarskim francima dobar, pa i povoljniji. Veliku krizu banke nisu mogle predvidjeti, ali propustile su informirati potrošače o rizicima
06. srpnja 2013. u 09:00 0 komentara 998 prikaza
radovan dobrovic.portal
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Prije nego što se komentira bilo koja presuda, pa i presuda suca Radovana Dobronića u sporu Potrošača i osam banaka, barem zbog elementarne pristojnosti, ako već nimalo ne držimo do pravne države, trebalo bi se prethodno prvo s njom upoznati koliko god se 180 stranica činilo nepremostivom preprekom. Stoga smo iščitavanjem i analiziranjem presude pokušali upozoriti na najznačajnija pitanja i odgovore do kojih je sudac došao proučavanjem propisa, stručnih radova i judikature.

Banke nisu informirale, već zavaravale

Sud je zaključio da su banke u svojim reklamama dovodile potrošače u zabludu kako je kredit u švicarskim francima dobar, pa i povoljniji. Veliku krizu banke nisu mogle predvidjeti, ali propustile su informirati potrošače o predvidljivim rizicima. U predugovornoj fazi potrošačima nije rečeno:

1. Opći rizik valutnih klauzula koji proizlazi iz tzv. fluktuirajućih tečajeva proglašen je od MMF-a i Međunarodne trgovačke komore

2. HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema euru, dok su banke obje vrste kredita nudile u okviru iste reklamne ponude

3. Banke nisu informirale potrošače da je rast tečaja CHF vrlo vjerojatan, gotovo izvjestan u kontekstu uvođenja eurozone, a što je MMF utvrdio još 1997.

Nepoštena poslovna praksa

Banke su osporavale zahtjev potrošača upozoravajući da je pojam “nepoštene poslovne prakse” uveden tek Zakonom o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2007., dok ga u ZZP-u iz 2003. nije bilo. Sudac je stoga banke retorički pitao žele li sugerirati kako ta praznina znači da je stoga bila dopuštena nepoštena poslovna praksa. Joseph Gold navodi da je logika sudova da ne priznaju zaštitu onoj stranci koja trpi povećani teret zbog promjene tečajeva jer ugovaratelji valutnom klauzulom svojevoljno dijele rizik “osim ako ne postoji velika neravnoteža u pregovaračkoj snazi ugovornih strana”, a to je upravo slučaj ugovora između potrošača i banaka, nadovezuje se Dobronić, jer kod njih nema pregovora, već tipskih ugovora.

Kod trgovačkih društava taj kriterij ne vrijedi, od njih se očekuje da znaju da tečajevi valuta fluktuiraju, te da znaju izbjeći taj rizik. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenljive kamatne stope kao dobra poslovna praksa koja bi bila široko prihvaćena, ne postoji, zaključio je sudac navodeći kako je zbog politike HNB-a prema euru valutnu klauzulu pošteno vezati samo uz tu valutu. Sve drugo je neprihvatljivo zbog visokog rizika za prosječnog potrošača.

Zaduživanje u švicarcima

Banke su navodile kako je “rizik zemlje zaduženja” stalno rastao u spornom razdoblju čime pravdaju kontinuirano povećanje kamatnih stopa. Sucu Dobroniću to je irelevantno jer je sve vrijeme valuta plaćanja kuna, dok je CHF samo mjerilo vrijednosti. Spomenuti kriterij vrijedi za plasman kapitala u Hrvatsku, dok su krediti hrvatskim potrošačima davani uglavnom iz štednje hrvatskih građana. PBZ se u svom odgovoru, kako je ustanovio sudac Dobronić, na “neprimjeren način” poslužio citatom HNB-a, ne navodeći HNB kao izvor, te k tomu ispustio dio koji mijenja smisao tumačenja HNB-a u kojem se govori o tomu da su tržišni uvjeti omogućavali niže kamatne stope za stambene kredite u švicarskim francima, ali je ispušten dio u kojem HNB za te kredite dalje navodi da su ih banke “oglašavale i predstavljale kao “povoljnije” stambene
kredite.

Zaštita pomoću valutne klauzule

To što je zabrana valutne klauzule (u SFRJ, a ima je i Francuska) ukinuta 1990. ne znači da se ona kao iznimka od monetarnog nominalizma može ugovoriti bilo kako, a i da se ne može (opet) zabraniti jer je to suverena ovlast države. Kad nije valjano ugovorena, primjenjuje se osnovno pravilo, ugovaranje u kunama kao nacionalnoj valuti. Banke i potrošači u nagodbi se mogu i drugačije dogovoriti, ali sudac nije imao izbora. Nelogično je i poslovno neopravdano u uvjetima niske inflacije i stabilne kune (i to kroz desetljeće od uvođenja) radi zaštite depozita građana ugovarati valutnu klauzulu kao da ne postoji drugi način zaštite od rizika tečajnih razlika, po čemu su hrvatske banke bile među rijetkima. Valutna klauzula vezana za franak koristi se na periferiji EU (Austriji i Mađarskoj) i u Australiji.

Negacija stabilne kune kao valute

Kod dugoročnih poslovnih transakcija interes je ugovornih strana da osiguraju onu količinu vrijednosti novčane obveze koju je ona imala u trenutku zaključenja. Dopuštanjem se vlastitoj valuti oduzima jedno od dva bitna obilježja jer u ugovornim odnosima s valutnom klauzulom kuna više nije mjerilo vrijednosti. Stručnjaci govore o problemima koje izaziva primjena valutne klauzule, te o njezinoj primjeni govore isključivo u kontekstu međunarodnih poslovnih transakcija u kojima se kao strane javljaju trgovačka društva i države, ali ne i kad je riječ o potrošačkim ugovorima. Analizirajući kakvu bi predodžbu građani u Hrvatskoj mogli imati o valutnoj klauzuli, sudac Dobronić, osvrćući se na njezin povijesni razvoj, zaključuje kako im je ona bila sinonim za sigurnost. S tim u vezi ističe kako je u vrijeme inflacije u bivšoj SFRJ, kad su promjene tečaja bile dopuštene samo uz konzultacije i suglasnost MMF-a, valutna klauzula nije bila dopuštena, dok je danas u okolnostima vrlo stabilne kune, kad se govori o “plivajućim” tečajima valuta, valutna klauzula u nas dopuštena bez ikakvih ograničenja tako da je kunske kredite svela na izuzetak, a neko ih vrijeme u nekim bankama nije ni bilo.

Time je negirana kuna kao valuta, a i monetarni suverenitet RH jer je u kreditnom poslovanju banaka kuna postala rezervna valuta. S druge strane, MMF je još 1997. napravio analizu učinaka Europske monetarne unije na Švicarsku, u kojoj je zaključeno da će “meki” euro izazvati pritisak na franak i njegovu aprecijaciju prema euru.

Ista presuda 
i u Australiji

Australske banke su talijanskim imigrantima zbog povoljnijih kamata nudile poslovne kredite za kupnju nekretnina pa su im prema presudi Vrhovnog suda Južne Australije morale platiti odštetu nastalu zbog tečajne razlike nakon deprecijacije australskog dolara u odnosu na švicarski franak kao valutnu klauzulu.

Sud je uzeo u obzir disproporciju u poslovnom iskustvu između banaka i imigranata koji su bili klijenti banaka te činjenicu da su banke bile u sukobu interesa kad su ugovarale kreditni odnos prešućujući svojim klijentima rizik tečajnih razlika.

>>Navala na Udrugu Franak: Hoće li se vraćati stanovi oduzeti ovrhom?

Hrvatski Telekom i Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM)
Generacija NOW
Pobjednički tim natječaja Hrvatskog Telekoma i IRIM-a: „Definirali smo i napravili svoj standard IT učionice – onakav kakav kod nas još ne postoji“

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.