Nakon još jednog, čini se, neuspjelog pokušaja mirovnih pregovora u Istanbulu, dojam je da je čitava stvar s ratom u Ukrajini ostala u diplomatskom ćorsokaku. Mnogi se sada pitaju što se dobilo sjedanjem za isti stol s Putinom, pri čemu naročito europski mediji i političari žele na Trumpa prebaciti krivnju za ovaj navodni fijasko. No, to bi mogao biti samo prvi dojam. Zar nije samo do prije mjesec dana riječ "pregovori" bila zabranjena u kontekstu rata u Ukrajini i Putina?
Nije li do jučer bezuvjetna predaja i povlačenje bila jedina mantra koja se ponavljala kao diplomatski stav kolektivnog zapada u odnosu prema Rusiji? Nisu li Ukrajinci taj kolektivni stav čak pretočili u zakon kojim se zabranjuju direktni pregovori s Rusima? Možda djeluje kao ironija, ali od takvog isključivog stava, danas smo došli u situaciju u kojoj se rusku stranu optužuje za nedostatak dobre volje i neiskrenost u pregovorima. Medijski tribuni koji su do jučer prozivali kao "putinofila" svakog tko bi samo aludirao na traženje diplomatskog – a to uvijek znači kompromisnog – rješenja s Rusima, danas su frustrirani što ne vide nikakav napredak u pregovorima.

Pravo pitanje je koje su sukobljene strane. S jedne strane su Putin i Rusija, a s druge Zelenski i Europa. Bojim se da se Ukrajince tu ništa ne pita. Neki se bore, a neki bježe pa ih hvataju, do kad tako ?