Na neformalnom okupljanju šefova država i vlada 27 zemalja članica Europske unije u Kopenhagenu 1. listopada predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa predložio je da se – praktički odmah, što u prijevodu znači do kraja ove godine – donese odluka o prelasku s jednoglasnog odlučivanja na odlučivanje kvalificiranom većinom prilikom otvaranja klastera pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima sa zemljama kandidatkinjama za članstvo u EU. Nije to nova ideja, ali Costa joj je pokušao udahnuti novi život.
Nije prošlo, i to ne samo zato što je mađarski premijer Viktor Orban tog trena, u Kopenhagenu, rekao da njegova zemlja na to ne pristaje (a za odluku o ukidanju jednoglasnog odlučivanja potrebna je jednoglasna potpora svih 27 država članica), nego i zato što su još barem tri zemlje (neslužbeno do našeg bunkera stižu glasovi da su to bile Nizozemska, Bugarska i Grčka) poručile da preferiraju da se ostane pri jednoglasnom odlučivanju. Te da bi bilo kakva rasprava o Costinoj ideji morala proći ozbiljnije sastanke formalne naravi u Bruxellesu, ne samo neformalni summit u Kopenhagenu, a da bi se tada u tim raspravama vjerojatno i druge države članice svrstale protiv takve promjene u odlučivanju. Drugim riječima, Costa je toj ideji pokušao udahnuti novi život kroz mala vrata neformalnog summita, ali nema ništa od novog života.