Kraj travnja, petak poslijepodne i nešto više od 20 stupnjeva u zraku. To zvuči kao recept za pivu na otvorenom, a koja bi zapravo trebala biti uvertira za noćni izlazak. Da nema ove vražje epidemije sve bi bilo kao nekada. Ulicama bi šetali užurbani i kreditno zaduženi ljudi koji su tek završili s poslom, hrlili bi u trgovine u kojima bi kupovali stvari koje im uopće nisu potrebe, razgovarali bi na mobitele, vozači bi psovali jedni na druge, a tek negdje u pozadini čula bi se kakva rotacijska sirena policije ili vatrogasaca koja bi nas podsjećala kako puls grada i dalje kuca.
Sve to se dalo vizualizirati prošlog petka dok sam pješačio do redakcije Večernjeg lista gdje me čekao Uber. Naime, s vozačem Sinišom Šerbulom već sam bio par dana ranije dogovorio vožnju od 60 kilometara. Baš me zanimalo kako taksisti funkcioniraju u ovakvim vremenima, a već je došlo i do manjka novinskih terena terena pa sam jedva dočekao da s nekim mogu neobavezno ćakulati o prilično nebitnim temama.
Točno u 18 sati pred redakcijom je stajao električni Renault Zoe. Gospodin Šerbula već tri godine vozi za Uber i kaže, jako je zadovoljan. Izašao je iz auta i otvorio mi vrata. Baš kavalirski i profesionalno. No, nije manje bitno spomenuti kako je cijelo vrijeme nosio masku, a naglasio je kako u autu ima hrpu dezinfekcijskih sredstava.
"Gdje ćemo, imaš li neku ideju?", upitao me Šerbula nakon što smo se smjestili.
"Samo vozi, idemo razgledavati razrušene i prazne zagrebačke ulice. Ima nešto romantičarski u tome", odgovorio sam mu.
Uputili smo se preko Avenije V. Holjevca preko Vukovarske na zapadni dio grada. Na cesti nikoga, tek pokoji entuzijast s bijesnom pilom koji turira na semaforu misleći da je važan. No, na pločnicima suficit ljudi. Simpatični i oprezni penzioneri s maskama, skejteri sa slušalicama, biciklisti u onim smiješnim tajicama i tek pokoji uštogljeni bračni par kao da je ispao iz nekog američkog kataloga u kojem se prodaju montažne kuće s vrtom u predgrađu Chicaga.
Već je prošlo nekih pola sata dok smo okružili centar i završili u Gajnicama. Vozač je bio cijelo vrijeme spojen na aplikaciju no zahtjevi za vožnje nisu stizali.
Iako je Šerbula na prvu ostavljao dojam strogog čovjeka iz kojeg se ne može iscijediti ništa osim profesionalnih i unaprijed naučenih rečenica vezanih uz vožnju, ubrzo sam ga uspio slomiti. Naravno, prvo sam počeo njuškati o njegovim političkim preferencijama, pa sam ga upitao što misli o pandemiji koronavirusa i smatra li da je riječ o nekoj teoriji zavjera. To mi je, iskreno govoreći, bio prvi test nakon kojeg bih prilagođavao svoj daljnji diskurs. Srećom Šerbula je jako razuman čovjek, odnosno nije covidiot koji smatra kako su 5G mreža, masoni, ljudi gmazovi i koronavirus u nekoj vrsti korelacije.
"Virus je tu, trebamo se paziti, ali vjeruj mi da je mene od samog virusa više strah ekonomskih posljedica. Tek sad vidimo kako smo dobro živjeli. Pa evo, ja ti mogu iskreno reći. U protekle tri godine doslovno sam na tjednoj bazi imao vožnje u kojima su klinci naručivali vožnje u McDrive i tamo si iz auta kupovali jedno 100 kuna brze hrane plaćajući račune svojim pametnim telefonima. U Hrvatskoj se dobro živjelo. Naravno, uvijek može bolje. Naravno da su nas političari opljačkali, ali ako pogledaš realno, unatoč svemu tome dosegli smo nekakav normalan standard srednje Europe. Žao mi je što će to sada sve nestati, a tome treba dodati i nedavni potres. S koronavirusom Zagrepčani su se nosili još dobro, svi smo podnijeli žrtvu, ali brate kad je udario potres nastala je trauma", priča u dahu Šerbula, no u monologu ga je omeo poziv koji je stigao od supruge.
Baš mi je to bila zgodna situacija da ga priupitam o nekim najluđima situacijama s kojima se susreo vozeći Uber. Čuo sam od nekih poznanika da tu ima svakakvih scena, nemoralnih ponuda, droge, alkohola...
"Ma ima svega. Većina putnika je pristojna, ugodna i poštena, a naravno da kad taksirate u kasne noćne sate da se nagledate svega. Jednom sam tako dobio vožnju kraj Arene. Skupio sam dva mlađa momka i sve mi se činilo normalnim, no već na velikom rotoru presreo me crni automobil sa zatamnjenim staklima. Iznutra su izašle dvije grdosije s pištoljima i počeli se derati da svi dignemo ruke u zrak i izađemo iz vozila. Bila je to policija. Jedan od putnika je kod sebe imao veću količinu droge, a policija je pratila njegov telefon pa su tako znali gdje je. I meni su stavili lisice i odveli me na ispitivanje od nekoliko sati, a ja uopće nisam znao ništa, bio sam potpuno zbunjen. Bili su to počeci Ubera dok vozila nisu bila posebno označena pa inspektori nisu na prvu vjerovali da sam ja najobičniji vozač, a ne neki plaćenik koji prevozi dilere. Ubrzo sam ih uputio na aplikaciju i kontaktirao tvrtku za koju radim pa im je bilo sve jasnije, a Uber mi je u roku od nekoliko minuta ponudio psihološku i medicinsku pomoć, no ona mi nije bila potrebna jer sam ostao smiren i znao da mi se ništa ne može dogoditi. Pa kako bih ja mogao biti kriv što mi je diler naručio vožnju", smije se Šerbula.
U međuvremenu smo se okrenuli na Gajnicama, razgledali malo finu high-tech novogradnju i evo nas najednom na Zelenom valu. Na ulicama sad doslovno nema nikoga. Tu su samo gomile građevinskog materijala koji se nije počistio još od potresa ali prilična gužva na biciklističkoj traci. To su, naime, dostavljači hrane Wolta i Glova koji u ovim vremenima rade punom parom.
"Druže Siniša evo ti sad jedno direkt pitanje. Jesi li imao kada kakvu nemoralnu seksualnu ponudu", pitam ga ne skrivajući gušt od nezgodne situacije u koju sam ga uvalio. No, Šerbula je odgovorio kao iz topa.
"Oh, naravno da jesam. Pa to je vrlo česta pojava u ovom poslu. Čuj, danas su ti žene puno gore u izlascima od muškaraca. Prije su dečki bili barabe, opijali su se, tukli i faćkali, a danas su ti se, prijatelju moj, mlade žene potpuno promijenile. Ja ih vozim noću, a one pijane, psuju, skidaju se.... Jednom sam vozio djevojku s ljubavnikom, a ona cijelo vrijeme priča na mobitel s dečkom i uvjerava ga da je u Sesvetama. Bila je jedna situacija kad sam išao na aerodrom po neke tri Francuskinje. Sjednu one, a sve odjevene kao da su na Zrću, a ne u predgrađu Zagreba. Počele su pričati sa mnom na engleski, kazivale kako obožavaju partijati i putovati... No, evo ti nakon par minuta jedne i kaže da sam joj baš zgodan i da bi voljela da svi zajedno odemo na piće pa u njihov apartman. Ja sam se šokirao i pristojno ih odbio kazavši da imam ženu i moram nastaviti raditi", priča uz smiješak Šerbula dodajući da ne bi spavao s njima čak i da je slobodan.
"Vrag ti zna gdje su one sve bile i putovale. Ako su mene išle smuvati u par minuta poznanstva samo pokušaj pretpostaviti što su još radile. Ma pusti to, to su sve gluposti, treba samo raditi i zaraditi za kruh", kaže Siniša koji je inače lokalni aktivist na Savici gdje je i član tamošnjeg Mjesnog odbora.
"Ja ti pokušavam biti čovjek, ja sam običan radnik i samo me ideologija ljudskosti zanima", dodaje on već nakon 50 kilometara vožnje i baš mu je, kaže drago, što se Uber u vremenima krize pokazao kao odgovorna kompanija.
U sklopu programa UberMedics, prepričava Siniša, poklonili su čak 2000 besplatnih vožnji zdravstvenom osoblju kako bi se zahvalili svim djelatnicima bolnica na svemu što čine već više od dva mjeseca u jeku pandemije.
No, kako se naša kilometraža odmicala kraju tako smo se i lagano uputili nazad put redakcije. No, Šerbula me samoinicijativno doveo do kuće, a u međuvremenu mi je stao na benzinsku kako bih uzeo kavu za van. Hito sam ga počastiti, no nije htio.
Šerbuli sam poželio sreću u radu, nadajući se kako će se najavljeno ublažavanje restriktivnih mjera pozitivno odraziti i na njegov ritam.
"Pokušat ću sutra opet, nema predaje", dobacio je kroz otvoreni prozor svog Renaulta.
Svaki komentar je suvisan