Bila je Velika subota, 30. ožujka te ratne 1991. godine kada je predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman na sastanku u Banskim dvorima odlučno izgovorio: "Sutra ujutru do 8 sati Plitvice moraju biti pod našom kontrolom!" Te je subote bilo prošlo već dvanaest dana otkako je u Kninu donesena Odluka o odvajanju SAO Krajine od Republike Hrvatske. Četiri tjedna prije zbio se Pakrac, prvi oružani sukob hrvatske policije i srpskih terorista. A onda su se krvavi sukobi počeli nizati svakodnevno, pretvarajući do jučer nestašne dječarce u junake koji će uz veliku žrtvu iznjedriti pobjedu u Domovinskom ratu. Malo prije ponoći tog 30. ožujka 1991. godine prva specijalna postrojba MUP-a RH, Antiteroristička jedinica Lučko, kao prethodnica je zauzela Koranski most kako bi ga osigurala i onemogućila pobunjenike u sprečavanju ulaska hrvatskih snaga na Plitvička jezera. Zatim se u prvim satima 31. ožujka glavne snage Specijalne jedinice Rakitje spajaju s prethodnicom na mostu. Pod zapovjedništvom MUP-a akciju vode Josip Lucić, u to vrijeme zapovjednik Jedince za posebne namjene MUP-a RH Rakitje, i Marko Lukić, tadašnji pomoćnik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik ATJ-a Lučko. Ove su dvije jedinice bile na smjeru glavnog napora dok su snage podupirućeg napora činili dragovoljci iz Posebne jedinica policije Kumrovec kojom je zapovijedao Goran Cmrečak. U sastavu PJP-a Kumrovec nalazio se i koordinator interakcija snaga na području djelovanja Darko Rukavina. Samo zapovjedništvo akcije bilo je smješteno u Karlovcu, u postaji čiji je načelnik bio Ivan Štajduhar.
Akcija na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine – u kojoj će se ugasiti mladi život Josipa Jovića – bila je odgovor hrvatske policije na zauzimanje Nacionalnog parka Plitvice i blokiranje državne ceste D1, koja je spajala sjever i jug zemlje. Samoj akciji prethodilo je nekoliko događaja. Naime, u jesen 1990. u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom Srpsko nacionalno vijeće proglasilo je "autonomiju srpskog naroda" da bi 21. rujna iste te godine proglasili "Srpsku autonomnu oblast Krajina", s Kninom kao glavnim gradom. U siječnju sljedeće godine Srbi u Mukinjama kod Plitvičkih jezera iz Muzeja Šeste ličke otimaju trofejno oružje, a za dva dana kod Ličke kuće postavljaju balvane na cestu, pokušavajući tu kontrolirati vozila. Paradržava unutar Hrvatske počinje s ekspanzijom krajem ožujka 1991. godine zauzimanjem Nacionalnog parka Plitvička jezera, smijenivši upravu Parka i protjeravši radnike hrvatske nacionalnosti koji su bili najavili štrajk. Na područje Plitvica stiže 50 milicajaca iz Knina, a gotovo istodobno u obližnjim Mukinjama srpski ekstremisti bacaju eksploziv na kuću Hrvata i "označavaju" teren isticanjem zastava "SAO Krajine" i Jugoslavije na Koranskome mostu.
Hrvatska zastava na jarbolu
Zvonko Pausić Pauk, rodom Slunjanin, ali za zagrebačkom adresom te je ratne '91. imao 29 godina. Dragovoljac, polaznik tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, toliko je želio biti dijelom elitne ATJ Lučko da je zatajio da ima ženu i dijete. U to vrijeme oženjeni nisu mogli pristupiti ovoj jedinici, no on je uspio. – U akciju na Plitvicama išli smo civilnim vozilima, odjeveni u bijela maskirna odijela jer je tamo bio snijeg. Oko pola pet izjutra stigli smo na kilometar prije mosta i izašli iz vozila. Bila je to prva etapa akcije u kojoj je ATJ Lučko trebala osigurati most, spriječiti eventualni otpor neprijatelja i osigurati da sve bude pod kontrolom kako bi preko mosta mogli sigurno prijeći naša oklopna vozila, busovi... Otpora nije bilo, prešli smo preko, osigurali i javili zapovjedništvu da je sve riješeno i prolaz siguran. Srbi su ostavili svoju zastavu na velikom jarbolu pa smo je skinuli i stavili svoju – prisjeća se Pausić. S nepune 22 godine među sudionicima akcije na Plitvicama bio je i Ivan Babić iz Gornje Stubice, do rata automehaničar. Poput Pausića, i Babić je jedan od pripadnika tečaja Prvi hrvatski redarstvenik koji su ustrojili elitnu ATJ Lučko te ostale hrvatske oružane postrojbe u sastavu MUP-a RH – jer upravo su prvi hrvatski redarstvenici bili okosnica stvaranja svih ostalih oružanih postrojbi ZNG-a RH.
– Večer prije akcije dobili smo obavijest da će se ona provesti. Bio sam u borbenom timu koji je imao zadatak zauzeti Koranski most kao moguće mjesto gdje bi nas neprijateljske snage mogle zaustaviti – govori Babić opisujući kako su se iz vozila iskrcali prije samoga mosta, a zatim, šuljajući se uz rijeku, prešli na drugu stranu. Valja napomenuti kako je bilo hladno, maglovito, s puno snijega. S obzirom na to da je ATJ Lučko kao prethodnica zauzela Koranski most, bilo je osigurano uvođenje snaga Jedinice za posebne zadatke Rakitje i dijelova Posebne jedinice Kumrovec da praćeni s dva BOV-a iz ATJ Lučko zauzmu ponovno Nacionalni park Plitvice i uspostave policijsku postaju. Istodobno, snage Posebne jedinice policije Karlovac tih su dana sudjelovale u osiguravanju i blokiranju mjesta oko Slunja s većinskim srpskim stanovništvom kao i prometnice s Banovine kako naoružani Srbi s tih područja ne bi mogli doći do Plitvica. Sama akcija držana je u tajnosti do posljednjeg trenutka: – Ništa nismo znali. Zapovijed je bila da iz Kumrovca dođemo na Velesajam, gdje smo se ukrcali u kamiončiće i krenuli prema Plitvicama. Trebalo nas je ići 200, no išlo je 220, nikome se nije ostajalo – prisjeća se Ivo Krezo, rodom iz Priluke kod Livna, pripadnik Posebne jedinice policije Kumrovec koji je u vrijeme akcije imao 26 godina. Na pomoćnom pravcu napada bile su dvije satnije PJP-a Kumrovec, sa zadaćom ovladati i osigurati komunikaciju Rakovica – Ličko Petrovo Selo te onemogućiti uvođenje svježih snaga protivnika smjerom Korenica – Plitvička jezera.
S prvim satima Uskrsa naoružana mladost, njih dvjestotinjak, iz baze u Rakitju krenula je u tri autobusa put Plitvica. Bili su to pripadnici Jedinice za posebne namjene Rakitje. Od opreme su imali kacige, pancirke, lisice, palice, kratko oružje i kalašnjikove. Prethodnica su bili "tamići" s opremom. Negdje oko Rakovice jedan se autobus pokvario pa su se morali premještati. U njemu je bio i Josip Jović, mladić čije će ime ostati upisano u povijesti kao simbol domoljublja i hrabrosti. – Otišao je zračni jastuk pa smo se morali premještati u druga vozila. Ja sam otišao u onaj koji je vozio Ljubo Ćesić Rojs i koji je malo kasnije pogodio tromblon. Bog nas je tada sačuvao da ne bude žrtava – govori Predrag Petrić Laf iz Ivankova, također polaznik tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, odakle je otišao u Jedinicu za posebne namjene Rakitje, gdje se upoznao i sprijateljio s Josipom Jovićem, s kojim je dijelio sobu. – Bili smo baš kao braća – kaže. S puškom u rukama, rancem teškim petnaestak kilograma i u pancirki, Petrić je krenuo kroz snijeg. – Trčiš, pucaš, a oko srca zebe – govori pa nastavlja kako se ubrzo pročulo da je jedan njihov pripadnik teško ranjen, no on u prvi tren nije znao tko. Josip Jović, 22-godišnjak iz prvog jurišnog reda, ranjen je kod pošte. Branitelji su ga izvlačili, do vozila Hitne, a zatim ga blizu Grabovca, gdje je na položaju bio Ivan Babić, dr. Josip Husar u improviziranom sanitetu pokušava spasiti: – Neko je vrijeme Josip bio pri svijesti, čuo sam kako pita doktora kad će mu izvaditi taj metak. Husar je tražio helikopter, no kad je izišao iz vozila, opsovao i procijedio da će izgubiti čovjeka, sve je bilo jasno – govori Babić.
Veliko srce ratnika
Nikola Turkalj zvani Nina iz Rakovice bio je zamjenik zapovjednika voda Slunj Posebne jedinice policije PU karlovačke. Tog Uskrsa '91. njih 30 su po pozivu zapovjednika izjutra došli u Grabovac. Jović je dovezen u autokamp u Čatrnji. Tu je slijetao helikopter i obavljan je utovar ranjenika. U akciji je bilo još ranjenih. Međutim, Josipu nije bilo pomoći... – prisjeća se. Tijekom dana, poslije dovršetka akcije, na Plitvice je došla oklopna jedinica JNA. Formalni je razlog bio zauzimanje linije razdvajanja, stvarni zaštita pobunjenika, ali i zauzimanje pozicije za napad na hrvatske snage, od kojih je traženo da se povuku, što nikako nije bila opcija. Umjesto odlaska s bojišnice, u zgradi Nacionalnog parka hrvatski policajci uspostavili su Policijsku postaju Plitvice.
Sudionici akcije na Plitvicama Zvonko Pausić Pauk, Predrag Petrić Laf i Nikola Turkalj Nina u zasluženoj su mirovini. Ivo Krezo sa suprugom Ružom radi u obiteljskoj piteriji u zagrebačkom Cvjetnom naselju. Ivan Babić još je u policiji, punih 35 godina, na što je posebno ponosan, no još je ponosniji što je njegovim stopama krenuo i njegov sin. – Imali smo vjeru da će Hrvatska izboriti slobodu i samostalnost i sačuvati cjelovitost – kaže Zvonko Pausić Pauk. – Svake godine kada dođem na obilježavanje obljetnice akcije na Plitvicama pred očima mi budu žive slike tog dana. Ponosan sam, ali bude mi teško – dodaje Predrag Petrić Laf. – Ono što su naši preci mnogo godina pokušavali, mi smo ostvarili – stvorili smo državu – ponosan je Nikola Turkalj. – Zahvaljujući našim zapovjednicima koji su nas vodili kao i odlučnosti i odgovornosti svih sudionika, akcija je provedena do kraja pošteno. Mi koji smo ostali živi možemo i moramo o tome svjedočiti – govori Ivan Babić. – Imali smo veliko srce, bili smo dobri momci, s puno ljudskosti i čovječnosti. Poanta je bila stvoriti državu i ja sam svoju satisfakciju postigao – zaključuje Ivo Krezo.
Otvori KEKS Pay
