Petero djece u Oluji ubijenog 86-godišnjeg I. D. od Republike Hrvatske zbog toga je tražilo svaki po 220.000 kuna odštete, ali parnicu su izgubili zbog zastare te je presuđeno da, iako su zbog svog skromnog imovnog stanja bili oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, državi moraju platiti 60.000 kuna troškova zastupanja Državnog odvjetništva.
Europski sud za ljudska prava je ranije u više predmeta odbijao slične zahtjeve u kojima su podnositelji tvrdili da im je zbog previsokih troškova povrijeđeno pravo na pristup sudu. U predmetu Bursać i ostali protiv RH ESLJP je prvi put, kako je istaknuto u odluci, pozvan ispitati jesu li hrvatske vlasti povrijedile prava podnositelja zahtjeva naloživši im da nadoknade troškove državnog zastupanja u takvim postupcima.
Pravilo "gubitnik plaća"
ESLJP je utvrdio da su hrvatski sudovi propustili razmotriti je li u određenim okolnostima primjena pravila "gubitnik plaća" bez ikakve fleksibilnosti predstavljala prekomjeran individualni teret podnositeljima zahtjeva. Vrhovni sud RH je lani to u jednom slučaju odvagao i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.
U ovom je slučaju ESLJP zaključio da je obvezivanje podnositelja da snose pune troškove zastupanja i države u parnici predstavljalo nerazmjeran teret za njih. Članovi obitelji ubijenog tražili su 143.790 eura odštete, ali dosuđeno im je 5000 eura za nematerijalnu štetu i priznati su im traženi troškovi postupka od 2000 eura. Ali, kako nam je potvrdila zagrebačka odvjetnica Slađana Čanković koja je zastupala obitelj, odluka ESLJP-a je sada otvorila mogućnost traženja povrata plaćenih državnih troškova. S tim da je istraga o ubojstvu u tijeku.
Na prvu, reklo bi se da je odluka ESLJP-a otvorila Pandorinu kutiju po pitanju mogućnosti izbjegavanja plaćanja velikih troškova u izgubljenim parnicama protiv Hrvatske. Ali očigledno je da sada slijedi još puno odvjetničkog rudarenja, državnoodvjetničkih pripetavanja u interesu RH i filigranskog vaganja sudova.
Kada, kako, u kojim okolnostima i za koga će odluka ESLJP-a imati utjecaja, ovisit će o nizu okolnosti od slučaja do slučaja. To proizlazi iz dijela odluke ESLJP-a u kojem se obrazlaže da Konvencijska odredba (članak 1. Prokola broj 1) ni tužiteljima u nezavidnoj financijskoj situaciji ne daje legitimna očekivanja u pogledu parnice protiv države zbog troškova postupka niti je pravilo "gubitnik plaća" protivno toj odredbi čak ni kada se primjenjuje u parnicama protiv države.
ESLJP je istražio predstavljaju li dosuđeni troškovi u konkretnim okolnostima prevelik teret podnositeljima zahtjeva. S obzirom na to da su tražili po 220.000 kuna odštete za smrt bliske osobe u skladu sa smjernicama Vrhovnog suda, njihov zahtjev nije nerazuman. Također, ključno je pitanje i jesu li podnositelji zahtjeva trebali znati 2005., kada su podnijeli tužbu, da je njihov zahtjev zastario 2004. i stoga bez ikakvih izgleda.
Zakon o obveznim odnosima predviđa dulji rok zastare kad je šteta prouzročena kaznenim djelom jer tada vrijede zastarni rokovi propisani za kaznena djela, a za ratni zločin zastare nema. U slučaju I. D. vodi se istraga za ratni zločin, ali počinitelj zasad nije otkriven. U njihovu slučaju presuđeno je da, s obzirom na to da nema kaznene presude protiv počinitelja, ne može se tvrditi da je šteta prouzročena kaznenim djelom pa stoga nema ni primjene duljeg roka zastare.
Međutim, Vrhovni sud je prvi put tek 2007. presudio da dulji rok nije primjenjiv ako nema kaznene presude, a 2008. "činjenica da počinitelj nije identificiran ne predstavlja okolnost koja bi omogućila građanskim sudovima da prethodno ispitaju je li šteta prouzročena kaznenim djelom".
Dakle, ako počinitelj nije otkriven, nema ni mogućnosti dosuđivanja odštete. ESLJP je zaključio da nisu bez osnove bila očekivanja tužitelja da će se zakon tumačiti u korist žrtava teškog kršenja ljudskih prava, i zbog međunarodnih instrumenata koji sugeriraju zanemarivanje zakonske zastare u takvim slučajevima, a i jer u vrijeme podnošenja tužbe praksa sudova nije bila posve jasna i dosljedna.
Točno je da su tužbu mogli podnijeti u zakonskom roku, ali i da jesu, sud je ionako utvrdio kako nije dokazano da su njihova oca ubili hrvatski vojnici. Međutim, ESLJP je zbog toga u nekoliko predmeta presudio da građanski sudovi nameću prevelik teret dokazivanja tužiteljima koji traže naknadu za štetu u ratnim okolnostima.
Dug su mogli i oprostiti
ESLJP je zaključio da je dosuđivanje tolikih troškova s obzirom na sve okolnosti predstavlja ponovnu viktimizaciju žrtava teškog kršenja ljudskih prava, odnosno prevelik teret za podnositelje. Pozvali su se i na predmet Cindrić i Bešlić u kojem je u sličnim okolnostima presuđeno da svaka strana snosi svoje troškove.
Također, podnositelji ne mogu snositi teret neučinkovite istrage koju provodi država pa plaćanje troškova zastupanja države u tim okolnostima dovodi do njihove dodatne traumatizacije. Primijećeno je i da je prvi put tek 2010. RH uložila prigovor zastare pa je i to prouzročilo nepotrebne troškove tužiteljima.
Što se tiče fleksibilnosti pristupa, postojalo je više mogućnosti s obzirom na odluku i uredbu Vlade iz 2009. i 2013. vezano za oprost duga državi, a i Državno odvjetništvo je moglo odlučiti ne tražiti troškove ili njihovu isplatu.
>> VIDEO Otkriveno u kojim zemljama EU se najdulje živi: Pogledajte kako stoji Hrvatska
Gle ti njih, naplacivali bi. Poruse pola Hrvatske a onda bi jos i odstetu. Tovfakat nema srama ni obraza