Ako ste mislili da su vesterni samo priče o kaubojima i Indijancima, pripremite se da vas Sergio Leone razuvjeri na najspektakularniji mogući način. Njegov film "Bilo jednom na Divljem zapadu" iz 1968. godine špageti je vestern epskog zamaha, snimljen prema priči koju su uz Leonea sukreirali kultni Dario Argento i glasoviti Bernardo Bertolucci, a prema mnogima je i najuspjeliji špageti-vestern uopće. To nije samo vestern; to je operna, grandiozna i melankolična elegija o nestajanju mita o Divljem zapadu pred naletom sirove sile kapitala i napretka.
Nakon što je završio svoju slavnu "dolar" trilogiju s Clintom Eastwoodom, Leone je smatrao da je rekao sve što je imao o vesternima, no kada mu je studio Paramount ponudio budžet i priliku da radi sa svojim glumačkim idolom iz djetinjstva, Henryjem Fondom, stvorio je djelo koje je nadmašilo sve što je dotad snimio. Film je ujedno i prvi dio Leoneove neformalne epske trilogije koju zaokružuju također društvenim i političkim temama iz američke povijesti posvećeni filmovi "Za šaku dinamita" i "Bilo jednom u Americi".
Kad se na izoliranoj željezničkoj postaji u Arizoni s dva sata zakašnjenja zaustavi vlak iz Flagstonea, revolveraša s usnom harmonikom u ustima dočekat će trojica također revolveraša koje će došljak u obračunu sve ustrijeliti. Na udaljenoj farmi obitelji McBain nazvanoj Sweetwater, otac Brett McBain i njegovo dvoje djece pripremaju gozbu u čast dolaska njegove nove supruge Jill, no iznenada se pojave zloglasni razbojnik Frank i njegovi ljudi koji pobiju Bretta i djecu te na mjestu zločina kao trag ostave komadić kožnog kaputa poput onih koje nose ortaci dobrodušnog bandita Manuela ´Cheyennea´ Gutiérreza. Nakon što vlakom iz New Orleansa stigne u Flagstone, Jill (Claudia Cardinale) se kočijom zaputi na imanje McBaineovih, da bi se kočijaš putem zaustavio na mjestu na kojem će Jill upoznati i Cheyennea i njegove ortake, ali i revolveraša s usnom harmonikom zvanog Harmonika (Charles Bronson). Ubrzo će se doznati da se Jill za McBaina udala mjesec dana ranije u New Orleansu, kao i da je Franka (Henry Fonda) i njegove ljude unajmio podli željezničarski tajkun Morton, obogaljen čovjek koji umire od raka kostiju i koji se želi obogatiti gradnjom željezničke pruge od Atlantika.
Ono što je tadašnju publiku šokiralo, a filmofile i danas oduševljava, jest Leoneova genijalna glumačka podjela. Henry Fonda, koji je desetljećima bio moralni kompas Hollywooda i simbol američke čestitosti, ovdje je utjelovio jednog od najhladnokrvnijih i najsadističnijih zlikovaca filmskog platna. Priča kaže da se Fonda na setu pojavio s tamnim lećama i brkovima, misleći da će mu to pomoći u ulozi negativca, no Leone mu je naredio da ih odmah skine. Želio je upravo šok publike kada u krupnom planu vidi te poznate, nebeskoplave oči kako bez trunke emocija ubijaju dijete.
S druge strane, Charles Bronson, inače poznat po ulogama brbljavih grubijana, ovdje je sveden na gotovo potpunu tišinu, a njegova minimalistička gluma stvorila je ikoničnu figuru osvetnika poznatog samo kao "Harmonika". Uz njih je i veličanstvena Claudia Cardinale, čiji lik Jill McBain nije samo dama u nevolji, već snažna i otporna žena koja postaje srce priče i simbol budućnosti Zapada.
Leoneov redateljski stil u ovom je filmu dosegnuo svoj vrhunac. Redatelj dokazuje majstorstvo u kreiranju hijerarhijski komponiranih kadrova s jasno naznačenim važnostima zbivanja, s dojmljivim mizanscenom, naglašenom ikonografijom kojoj pridonosi i jarki kolorit te s intenzivnom uporabom krupnog plana koji posjeduje izražene stilske i retoričke osobine. Film je poznat po svom sporom, gotovo meditativnom tempu i dugim scenama u kojima dijaloga gotovo i nema. Legendarna uvodna sekvenca, koja traje više od deset minuta, remek-djelo je građenja napetosti korištenjem isključivo zvukova okoline - škripe vjetrenjače, kapanja vode i zujanja muhe. Cijela priča imponira i spretnim korištenjem motiva iz niza klasičnih vesterna, od Fordovih "Tragača" do Zinnemannova "Točno u podne", kojima su se Leone, Argento i Bertolucci nadahnuli tijekom priprema projekta. Utjecaj ovog stila je golem; redatelj Vince Gilligan, tvorac serije "Breaking Bad", svakom je novom redatelju na seriji pokazivao upravo uvodnu scenu ovog filma kako bi im objasnio vizualni stil kojem teže.
Ne može se govoriti o ovom filmu bez spominjanja genijalne glazbe Ennija Morriconea, koja je postala jednako slavna kao i sam film. Za razliku od uobičajene prakse, Morricone je cijelu partituru skladao prije početka snimanja, a Leone je tu glazbu puštao na setu kako bi glumcima i kameri dao ritam. Svaki od četiri glavna lika ima svoju prepoznatljivu glazbenu temu: Jillinu temu prati uzvišeni sopran Edde Dell'Orso koji simbolizira nadu i civilizaciju; Cheyennea (Jason Robards) prati simpatična i lepršava banjo melodija; Frankova tema je mračna i zloslutna, dok je Harmonikina tema proganjajući, bolni zvuk usne harmonike koji najavljuje osvetu. Glazba ovdje nije samo pozadina; zasebne glazbene teme izvrsno su uklopljene u soundtrack koji dodatno pridonosi epskom zamahu cjeline i priziva duh američkog zapada.
Ispod površine priče o osveti, "Bilo jednom na Divljem zapadu" zapravo je film o smrti mita. To je priča o trenutku u povijesti kada su individualci, odmetnici i revolveraši, bili prisiljeni povući se pred nezaustavljivom silom napretka, progresa i korporativnog kapitalizma, utjelovljenog u željeznici. Frank, ultimativni individualac Divljeg zapada, sanja o tome da postane biznismen, no ne razumije da u tom novom svijetu za ljude poput njega više nema mjesta.
S druge strane, Harmonika i Cheyenne su duhovi prošlosti, nomadi koji obave ono što moraju, ali ne mogu ostati i postati dio civilizacije koju su pomogli stvoriti. Na kraju, budućnost pripada Jill, ženi koja donosi vodu radnicima - simbol života i izgradnje novog društva. Zato, ako večeras želite pogledati više od filma, ne propustite ovo remek-djelo. To je putovanje u srce američkog mita, ispričano s epskom snagom i vizualnom poezijom koja se rijetko viđa.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
I naravno: pri spominjanju na ovo remek djelo sedme umjetnosti nikako ne zaboraviti veličanstvenu glazbenu podlogu velikog Morriconea. Ono što je za kultne Kumove bio Nino Rota, za Leonea je bio Morricone.