Poštovani gospodine ministre, cijenjeni kolega i poluzemljače, eto,
koristim ovaj način da Vam se obratim, budući da niste odgovorili na
moj poziv da me posjetite u “svekolikoj slavonskoj zabiti“ , ovdje na
“prvoj crti“, gdje sve izgleda drukčije nego u metropoli, gdje je neka
druga zbilja, neki drugi život, neki drugi ljud , o kojima se isto tako
mora netko starati.
A upravo ja to činim nemalo 30 godina, pa si umišljam kako imam pravo
reći ponešto glede aktualne reforme zdravstva. Možda bi bilo bolje da
ste pri izradi prijedloga priupitnuli nešto i nas “terence – radnike
udarnike“, jer… teorija je nešto sasvim drugo, a praksa je ovo što mi
živimo i radimo.
Reforma – da, svakako. Neophodna je, ali u cijelom sustavu, a ne samo u
primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Međutim, imamo jedan neznatan, no vrlo
bitan problem. Fali nam ljudi!
U malim sredinama to poprima zabrinjavajuće razmjere. S tendencijom
pogoršanja. Ako dozvolite, držim da je to najveći problem. Lako je
reformirati sustav, ali je teško reformirati ga bez ljudi. Vjerujte,
većina nas – na prvoj crti bojišnice – toliko je već prenapregnuta da
pomalo “pucamo po šavovima“ , što i nije neko čudo, budući da su
kolege/ice uglavnom mladi i poželjni poput mene – a ja sam jedna teta
od 53 ljeta. Koja si umišlja kako se sasvim dobro “drži“, jer od 30
dana u mjesecu – 10 radi po 24 sata.
Upravo zato, gospodine ministre, mene više niti možete nagraditi, a
vala – ni kazniti. Umorna sam već od silnih rasprava o našem neradu i
sasvim mi je svejedno hoćete mi dati 100 posto famozne glavarine ili
80+10+10 posto. Ili mi nećete dati baš ništa. Važno mi je samo da mogu
isplatiti plaću svom prvom i prevrijednom – u svakom smislu –
suradniku, svojoj sestri i podmiriti davanja državi. Meni osobno – ne
treba ništa doli dovoljno kave, jedan na brzinu i hodu pojeden obrok i
– da prostite – cigarete.
Ja svakako moram, želim i radim svoj posao – i više od toga! Ako to
neću ja, na žalost, nema tko. I jedino za što sam iskreno zabrinuta je
– tko će u budućnosti liječiti “raju“ u svekolikim hrvatskim zabitima.
Dragi moj – oprostite na intimnosti – ministre, kolega i poluzemljače,
upravo to je pitanje svih pitanja! Sve drugo je manje važno i da se
dogovoriti – pa ljudi smo, zar ne!? – dograditi, i kako Vi volite reći
– riješiti u “hodu“.
Moj poziv u KBC Zdenci – šala mala – i dalje vrijedi, s poštovanjem jedan ni spomena vrijedan seoski SOM.
MINISTRU OD SRCA Specijalistica opće medicine dr. Željka Perić o pitanju svih zdravstvenih pitanja
Tko će liječiti raju u našim zabitima
