Fotografija “Mlaka”, snimljena tijekom katastrofalnih poplava u istoimenom mjestu, koje je zbog nabujale Save ostalo odsječeno od svijeta, Robertu Aniću, dugogodišnjem Večernjakovu, danas Pixsellovu fotoreporteru, donijela je nagradu Nikša Antonini koju Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje za najbolju novinsku fotografiju u protekloj godini, a povodom Svjetskog dana slobode medija.
Ja sam večernjakovac
Više nego zasluženo, jer istrenirano Anićevo fotoreportersko oko u trenutku je u kadru za vječnost “uhvatilo” stariju mještanku koja je doslovce staja na vrhu nasipa i kojoj je dolazak vojske s kojom je u Mlaku stigao i Anić, bio spas. Životni! Druga je to nagrada Nikša Antonini u istoj kategoriji koju je u svom radu osvojio Anić, a u karijeri koja je službeno počela 1998. godine u Večernjakovoj zgradi na Slavonskoj aveniji, Anić je dobio i nagradu za najboljeg fotoreportera godine (2005.) i nagradu za najbolju fotografiju snimljenu za trajanja Snježne kraljice.
Znamo broj nagrada, no znamo li broj snimljenih fotografija, pitamo kolegu Anića s kojim smo odradili mnogo terena, svjedočili i ugodnim i neugodnim fotoreporterskim i novinarskim trenucima?
– Ne. Taj broj jednostavno ne znam. No bez obzira na nagrade ili priznanja, radeći u dnevnom novinarskom ritmu, svjestan sam toga da objavljena fotografija, s njom i moj trud i rad, traju 24 sata. Nakon toga idemo iznova – kaže Anić. Iako u 24 sata, pa i u agenciji Pixsell radi posljednjih 14 godina, Anić bez imalo zadrške kaže: “Ja sam večernjakovac”. U Večernjem listu izučio je zanat, izbrusio oko za detalj i rastao u redakciji koja je itekako definirala i samog Anića.
– Tih godina bilo je jako teško probiti se u dnevno novinarstvo. Doista si morao biti dobar, poznavati fotografiju, ali znati i s ljudima. Večernjak je bio najjača novinska kuća i ući u takvu redakciju bila je čast. U tim počecima gradska fotografija bila je najcjenjenija, ako si njome dokazao moć opažanja, mogao si na sve ostale terene – sjeća se Anić svojih prvih profesionalnih koraka. Oni neprofesionalni vezani su za prvi, i to poklonjeni fotoaparat kada mu je bilo 12 godina.
– Fotografija se živi svaki dan. Iako, kada se snima, nema mnogo vremena za osjećaje. To ne znači da osjećaja nema, oni vas sustignu kasnije, a ovaj posao, nesreće, vremenske neprilike, klizišta, poplave i potresi koje često fotografiram uvijek me podsjete na ono najvažnije – obitelj i dom. Dovoljno je samo malo da ostanemo bez svega, tome sam toliko puta svjedočio, zato uvijek cijenim trenutke koje provedem s obitelji. Doslovno sam naučio cijeniti svaki dan svog života – kaže Anić.
Prije nego što se izborio za ulazak u Večernjakovu redakciju, radio je kao tehničar na radiologiji KBC-a Zagreb, onda i na odjelu kirurgije kao klinički fotograf, a od tada ga mnoge generacije novinara i fotoreportera znaju i upoznaju kao vrhunskog kolegu, profesionalca koji neće samo odraditi svoj posao.
Najteže mi padaju nesreće
– Volim gradsku fotografiju, ali ipak mi je draže pobjeći iz grada i napraviti i dobre i tužne priče s, kako mi to kažemo, običnim ljudima. Kada bih i danas morao reći što mi najteže pada – to su svakako prometne nesreće. Moramo odraditi svoj posao, poštujući etiku, no takve terene doista smatram crnom stranom fotografije. To mi je, kada bih morao istaknuti, najteži dio ovoga posla – kaže Anić. Grozi se fotomontaža, nije se nikada time bavio. Nema tu prostora za potpitanje zašto jer to je, kaže, ispod njegova osobnog kodeksa fotografije.
A najdraža fotografija, pitamo ga.– Svakako crno-bijela fotografija sina Matije snimljena kad je imao četiri mjeseca koju i danas držim uokvirenu u radnoj sobi – odgovara bez imalo razmišljanja eliminirajući odmah i one fotografije koje je prepoznala struka i koje su ga plasirale u sam vrh.
A do kada planira fotografirati, pitamo ga.
– Dok god bude svjetla. Zapravo, ni onda kad padne mrak neću prestati škljocati fotoaparatom – odgovara Anić.
