Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Slavljenički broj kojim je obilježena treća godina izlaženja Vojne povijesti

28. veljače 2014. u 15:29 3 komentara 5220 prikaza
vojna povijest
Foto: Bundesarchiv 101I-111-1791-10 CC-BY-SA
Pogledajte galeriju 1/3

Pred čitateljima Vojne povijesti nalazi se prvi u nizu članaka (o general-pukovniku Lotharu Rendulicu) koji će prvi put na hrvatskom jeziku predstaviti izabrane životopise njemačkih generala koji su vodili najvažnije protupartizanske operacije na području NDH i cijeloga jugoistoka Europe. U "partizanskoj historiografiji", pa i u različitim filmovima ili serijama koji su opisivali događaje iz "partizanske povijesti", svi njemački generali prikazivani su na isti način: uglavnom kao više-manje nesposobni i poremećeni likovi koji najviše uživaju u izdavanju zapovijedi za paljenje sela i ubijanje žena i djece ili koji, uz navedeno, većinu vremena urlaju na podčinjene, a u trenutku suočavanja s porazom postaju najveće kukavice. Takav ili vrlo sličan opis zarobljenih njemačkih generala daje i Jovo Popović u svojoj knjizi "Vješala za generale" (Stvarnost, Zagreb, 1986.) koja predstavlja paradigmu odnosa "partizanske historiografije" prema protivničkim zapovjednicima. Iz navedenoga se može zaključiti, ako su partizanske snage protiv sebe imale takvog protivnika (nesposobnog, kukavičkog…), postavlja se logično pitanje: kakav je u biti bio problem pobijediti takvog protivnika?

Čemu onda cijela "partizanska epopeja"? Odnos prema protivniku, osobito poraženome, uvijek najbolje daje sliku samoga pobjednika. Vojsci SAD-a nije se ni najmanje "gadilo" uzeti sve ono što su smatrali naprednijim u njemačkoj vojsci (taktiku davanja misija, borbene skupine…) i to u potpunosti implementirati te dalje razvijati. Dapače, najveća "počast" odana je njemačkome vojnom vođenju kada je skupina od 18 generala (na čelu s general-pukovnikom Franzom Halderom, načelnikom Glavnog stožera njemačke vojske od 1938. do 1942.) dobila zadatak izrade temeljnog pravila za vođenje postrojbi Vojske SAD-a, koja je uz određene "nadogradnje" još u operativnoj uporabi. Naravno, tijekom provedbe protupartizanskih operacija svaka od zaraćenih strana činila je grozne i strašne zločine koji su obično pogađali nevino lokalno stanovništvo koje se našlo u vrtlogu vojnih operacija.

Vojna povijest | Autor : VL Foto: VL

Na cijelome njemačkom operativnom području jugoistoka Europe (od granice između Trećeg Reicha i NDH na Sutli pa do otoka Krete u istočnom Sredozemlju) vodio se (s više ili manje intenziteta ovisno od zemlje do zemlje) partizanski rat koji je po svom intenzitetu i angažiranju vojnika bio najžešći upravo na području NDH. Uništenje partizanskih snaga na području NDH te smirivanje navedenog prostora postalo je prioritet za održanje njemačkog položaja na jugoistoku Europe, i to posebno nakon rujna 1943. i talijanskog "ispadanja" iz rata. Međutim, njemački "način" razmišljanja i shvaćanja partizanskog rata nosio je u sebi "klicu" ultimativnog neuspjeha. Naime, u njemačkoj vojnoj tradiciji partizanski rat smatrao se izrazito podlim i nedostojnim profesionalnog vojnika (zato su njemački zapovjednici odbijali partizanskim postrojbama dati status zaraćene strane, a partizanski zapovjednici su sa svoje strane tijekom kontakata s predstavnicima njemačke vojske upravo to isticali kao glavni cilj – biti priznati zaraćenom stranom).

Nijemci su se držali jedne od temeljnih postavki Clausewitza o cilju rata: "Cilj rata je uništiti glavninu protivničke vojske, zauzeti njegov glavni grad te ga time prisiliti na predaju". Svako pružanje otpora poslije ispunjenja navedenoga smatralo se otvorenim banditizmom (odnosno prema današnjoj terminologiji terorizmom), a na one koji su u tome sudjelovali nisu se primjenjivala uobičajena ratna pravila (npr. o postupanju s ratnim zarobljenicima, zdravstvenom zbrinjavanju ranjenika…). Najbolji primjer navedenoga je potpuni slom ideje o organizaciji nacističkog pokreta otpora na području Njemačke poslije savezničke okupacije. Iako je ustrojena i organizacija "Vukodlak" (Werwolf) koja je trebala rukovoditi istim, osim par akcija, cijeli je plan doživio slom već sredinom 1946. godine, bez obzira na tisuće uvjerenih nacista kojih je tada još bilo diljem Njemačke. Jednostavno rečeno, njemački zapovjednici nikada nisu uspjeli u potpunosti shvatiti partizanski rat i time iznaći način na koji ga pobjedonosno okončati te su bili prisiljeni "oslanjati" se, kako na jugoistoku, tako i u pozadini Istočnog bojišta, na lokalne snage "svojih saveznika", čime je partizanski rat obvezno dobivao još jednu komponentu koja ga je činila posebno brutalnim – građanskog rata.

Od drugih tema izdvajamo priču o kontroverznom životu poljskog obavještajca bojnika Jerzyja Sosnowskog koji je u domovini bio optužen za suradnju s Nijemcima uoči početka Drugoga svjetskog rata, a danas je poznato da se optužbe nisu temeljile na stvarnim činjenicama. Iz Domovinskog rata donosimo pak ekskluzivnu analizu bitke za Novigrad koja se odvijala u veljači 1993., nakon operacije "Gusar", a tu je i velika priča o "Poskocima" - specijalnoj jedinici policije iz Zadra.

Imamo i temu iz antike, bitku na Krku 49. god. prije Krista, koja je zapravo bila sukob između Cezarovih i Pompejevih vojnih snaga u tadašnjem rimskom građanskom ratu.

Na kraju, s ovim smo brojem navršili točno tri godine otkako časopis izlazi. Ulazimo u četvrtu godinu izlaženja!

Ne propustite novi broj Vojne povijesti za samo 19,99 kn na čak 84 stranice, od srijede 5. 3.

s
OHR SAVJETNIK
Muči vas svrbež „tamo iza“? Saznajte kako ga se riješiti
  • Avatar naroz
    naroz:

    ziv je fasizam u hr samo ovako nesto bi ser moglo pisati u hr i nigdje drugo