Godine 416. prije Krista, grad-država Atena bila je u dugotrajnom sukobu sa svojom glavnom rivalom, Sparte. Atena je godinama uživala komparativnu prednost nad Sparom, posebice zahvaljujući savezima i paktovima o zajedničkoj obrani s manjim gradovima-državama poznatim kao Delijska liga. Do 416. prije Krista, Delijska liga postojala je gotovo sedam desetljeća, usporedivo s današnjim NATO-om, suvremenim ekvivalentom dugotrajnog i uspješnog saveza za obranu.
I upravo te godine Atena je otok Melos u Sredozemlju počela smatrati ključnim zbog njegove strateške pozicije. Melos nije imao vlastitu vojsku, ali se geografski nalazio na raskrižju pomorskih putova koji su omogućavali Ateni zaštitu i projekciju moći. Otok je dugo tvrdio neutralnost, no Ateni to više nije bilo dovoljno.
Kada je atenska delegacija zatražila da Melos postane dio Atene, Mleljani su odbili i pozvali se na atenske tradicije logike i pravde kako bi se pronašao kompromis. Atenjani su odgovorili poznatom izjavom o moći: “Znate jednako dobro kao i mi da pravo, kako svijet funkcionira, postoji samo među jednakima u moći, dok jaki čine što mogu, slabi trpe što moraju.”
Atena je prisvojila Melos, čime je upotrijebila sirovu silu u suprotnosti s tradicijom i konsenzusom koji je desetljećima gradila u svojim savezima. Ubrzo nakon toga, savezi su oslabili jer je Atena počela više ovisiti o prisili nego o uvjeravanju. U roku od desetljeća, Atena je poražena, a njezino carstvo se raspalo. Ovu priču o Melosu i padu atenskog carstva zapisao je antički grčki povjesničar Tukidid. Njegov “Melijski dijalog” opisuje sukob otoka s Atenjanima, zajedno s poznatom izjavom o globalnoj politici moći. Vječna pouka, međutim, ne leži samo u sili, već u riziku korištenja sile na štetu savezništava.
U nedavnom intervjuu za CNN, savjetnik predsjednika Donalda Trumpa, Stephen Miller, prizvao je Tucididovu logiku kada je opisivao Bijelu kuću i logiku stjecanja Grenlanda: “Možete razgovarati o međunarodnim uljuđenostima koliko želite. Ali živimo u svijetu, u stvarnom svijetu, Jake, koji se upravlja snagom, silom i moći. To su čelični zakoni svijeta koji postoje od početka vremena.”
Miller je u pravu kad tvrdi da moć i njena projekcija ostaju nezaobilazna komponenta globalnih odnosa. Također je u pravu da Sjedinjene Države i danas ostaju najmoćnija država svijeta, mjereno vojnom snagom, gospodarskom otpornosti i poduzetničkim sustavom koji pokreće globalne inovacije.
No isto je vrijedilo i za Atenu, a kao što je Sparta bila prijetnja Ateni, tako je i Kina danas izazov Sjedinjenim Državama. Tu Millerovi “čelični zakoni svijeta” značajno zakazuju: zanemaruju činjenicu da trajna formula održavanja globalne moći nije u sili i prisili, već u obostrano korisnim savezništvima. Primijenimo to na aktualnu situaciju s Grenlandom. Trump nije prvi koji je prepoznao strateški značaj Grenlanda, kao što je Melos bio za Atenu.
William Seward, državni tajnik pod predsjednicima Abrahamom Lincolnom i Andrewom Johnsonom, nakon uspješnog pregovora o kupnji Aljaske od Rusije po cijeni od dva centa po jutru, okrenuo se Grenlandu. Do 1868. godine, pregovori sa Danskom napredovali su, s ponudom od 5,5 milijuna dolara u zlatu, no stali su jer Kongres nije pokazivao interes, a Amerika poslije građanskog rata imala je veće brige.
Godine 1946. predsjednik Harry S. Truman ponudio je Danskoj 100 milijuna dolara u zlatu za Grenland, vođen njegovom strateškom pozicijom na početku Hladnog rata. Trumanovo vojno zapovjedništvo jednoglasno je preporučilo Bijeloj kući da pribavi teritorij zbog blizine Rusiji i moskovskih ambicija na arktičkom području. Danska je odbila Trumanovu ponudu, ali se složila s vojno-političkim paktom koji je omogućio SAD-u neograničeni pristup i prava baziranja na cijelom otoku. Taj je ugovor, “Sporazum o obrani Grenlanda”, ratificirao Kongres 1951. godine. Na vrhuncu Hladnog rata, SAD je imalo deseci vojnih baza i pozicija na Grenlandu. Danas postoji samo jedna, no to je izbor. Sporazum iz 1951. još uvijek je na snazi.
Ova povijesna iskustva s Grenlandom zasigurno bi usrećila Tukidida. Amerika je dobila sve što je željela, i na kraju pobijedila Sovjetski Savez, kroz savezništva i projekciju moći putem konsenzusa, a ne sile i prisile. Trump je u pravu kad Grenland prepoznaje kao strateški prioritet. Otok je danas važniji nego u Trumanovo vrijeme. Kako se polarni led topi i otvaraju se novi pomorski pravci, Arktik postaje strateško bojište, a ne tampon-zona. Rusija masivno ulaže u ledolomce kako bi kontrolirala pristupne rute. Kina, iako bez teritorijalnog pristupa, proglasila se “bliskoarktičkom državom” i planira gradnju “Polarne svilene ceste” u suradnji s Rusijom kako bi preraspodijelila globalne trgovinske tokove.
Arktik bi uskoro mogao postati središte globalne trgovine. Sjeverni morski put od Istočne Azije do Europe skraćuje rutu za 5.000 milja, odnosno 14 dana. Veličina i središnja pozicija Grenlanda ublažava prednosti Rusije nad SAD-om i pruža arktičku poziciju koju Peking nikad ne može nadmašiti. No SAD samostalno ne može učinkovito konkurirati Rusiji u arktičkom regionu. Ruska arktička obala proteže se 15.000 milja, više od deset puta duže od američke, ograničene na Aljasku. Rusija ima 50 ledolomaca, uključujući nuklearne, dok SAD ima tri, bez nuklearne pogonske snage.
Sve se mijenja dok god SAD ostaje u NATO-u. Zajedno s SAD-om, NATO uključuje osam saveznika s arktičkim pristupom, Kanadu, Norvešku, Dansku, Island, Finsku i Švedsku. Zajedno imaju preko 100.000 milja arktičke obale, više od pet puta dulje od Rusije, i flotu ledolomaca koja približno odgovara ruskoj. Sve to povezano je kroz ugovore o zajedničkoj obrani.
Snaga SAD-a u Arktiku, poput Atenine u Sredozemlju, ne proizlazi iz jednog udaljenog otoka, Grenlanda, već iz mreže savezništava temeljenih na konsenzusu. Svaka politika koja bi ugrozila NATO radi pribavljanja Grenlanda za navodni strateški dobitak nad Rusijom ili Kinom bila bi vrhunac ludosti.
Ovog je tjedna u Davosu Trump izgledao kao da se povlači od tvrdnje o prisilnom stjecanju Grenlanda, oslanjajući se umjesto toga na sporazum koji je Truman sklopio i koji SAD-u pruža sve što im je potrebno. Detalji Trumpove tzv. “beskonačne i neograničene” ponude još su nejasni, no te pridjeve u potpunosti opisuje Sporazum o obrani Grenlanda iz 1951. Trump možda neće dobiti sve što je htio, ali Amerika već posjeduje ono što joj je potrebno, kroz savezništva izgrađena desetljećima, pravu supermoć koju Kina ili Rusija nikada neće nadmašiti.
Otvoreno pitanje jest što je moglo biti izgubljeno u ovom procesu. Povjerenje i sigurnost saveznika stječu se desetljećima, ali mogu biti izgubljeni u tjednima. Nadamo se da će događaji proteklog tjedna rezultirati jačanjem savezništva, i jačanjem Grenlanda, te da će početi obnavljati iščezle niti povjerenja unutar NATO-a. Jer, kako nas poučava Tukidid, iako svaka velika sila može osvojiti komad zemlje, samo trajne sile održavaju svoje prijatelje.
Otvori KEKS Pay
Nije to stvar isplativosti...nego ako Europa sada popusti, samo će uslijediti novi USA zahtjevi i nove otimačine, ne samo od EU jer to je isti obrazac na koji je nekada radio xitler ili danas putin...počnu s prstom pa onda ruka, pa onda...