Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Maksimirska 63 bila je najjače operativno središte KOS-a

”Hrvatska šutnja i izdaja” – novi film o obavještajnom ratu iz Večernjakove kolekcije političkih dokumentaraca. Za samo 29,90 kn na svim prodajnim mjestima pronađite knjigu i DVD "Hrvatska šutnja i izdaja".
24. veljače 2014. u 15:00 54 komentara 41275 prikaza
tenk
Foto: Screenshot
Pogledajte galeriju 1/3

Kad su postrojbe Zbora narodne garde u listopadu 1991. upale u zgradu u Maksimirskoj 63, znalo se što ih tamo čeka. Bilo je to najjače operativno središte KOS-a u Zagrebu, formalno Drugi detašman Kontraobavještajne grupe (KOG) Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA. Bila je to špijunska centrala u kojoj su se smišljale i organizirale najveće i najopasnije obavještajne akcije protiv nove hrvatske vlasti i protiv osamostaljenja Hrvatske. Međutim, hrvatski specijalci sigurno nisu očekivali da će doći do ratnog plijena koji će bitno mijenjati daljnji tijek događaja, pa i samog rata. U prostorijama KOS-a pronašli su dokaze o terorističkim aktivnostima, organizaciji i, što je najvažnije, suradnicima.

A tada je KOS samo na području Pete armijske oblasti imao 300 registriranih suradnika vrlo dobro raspoređenih u hrvatskom društvu i državnom aparatu, neke i na iznimno važnim i osjetljivim položajima. Bilo je to samo mjesec dana prije pada Vukovara. Novi film Večernjeg lista iz Kolekcije političkih dokumentaraca, “Hrvatska šutnja i izdaja”, pokušava dati odgovor upravo na to vječito pitanje: koliko je KOS-ovaca stvarno bilo, tko je sve radio za Udbu i KOS, “rade” li oni i za koga danas. Istovremeno, film otvara pitanje tzv. pete kolone prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Miljenko Manjkas, autor filma, dokazuje da tragovi vode u dva smjera. Pobunjeni Srbi su bili stvarna hrvatska politička peta kolona, ali i otvoreni ratni protivnik. Drugi krak kreće iz struktura posljednjeg CK SKH s kojima su bile povezane mnoge nepoznate, ali i vrlo poznate osobe iz najširih slojeva hrvatskog društva. Optužbe su teške i vrlo često nedokazive.

Veći dio skupine Labrador uhićen je. Ostat će zapamćena po podmetanju eksploziva na zagrebačkom židovskom groblju i u Židovskoj općini. Za taj teroristički čin najprije su bili okrivljeni hrvatski “proustaški elementi” koji su u Tuđmanovoj Hrvatskoj ušli u policiju, ZNG, HDZ i sve strukture vlasti... Bio je to jedan od najozbiljnijih pokušaja kompromitacije Hrvatske u svijetu kao neofašističke i antisemitske sljednice Pavelićeve NDH. A od te optužbe nije bilo gore.

Šok u Komandi RZ-a i PZO-a

Pad drugog detašmana izazvao je pravi šok u zemunskoj centrali KOS-a i Komandi Ratnog zrakoplovstva. U Hrvatskoj je, skriveno od očiju javnosti, baš oko operacije Labrador započeo otvoreni sukob između Josipa Manolića i Gojka Šuška, dvojca koji je bio metafora Tuđmanove hrvatske sinteze, bivšeg udbaša i komunista i političkog emigranta, netrpeljivost koja će na svoj način obilježiti prvu polovicu devedesetih. Kako svjedoči Josip Perković, tada netom imenovani pomoćnik ministra obrane, koji je radio na uspostavi vojnog obavještajnog sustava, za eksplozije u Zagrebu bila je najprije optužena nekolicina vojnika koji su bili pod zapovjedništvom MORH-a, dakle Šuška. On tvrdi da je Manolić povjerovao podmetnutom agentu. Hrvatska civilna obavještajna služba, dok ju je on vodio, kaže, imala je agente KOS-a pod kontrolom. Perković vjerojatno pretjeruje u tome.

Za KOS je raspad Jugoslavije i samostalna Hrvatska bilo nešto nezamislivo. Upravo su agenti KOS-a godinama stvarali svoju agenturu, buduću petu kolonu koja će u konačnici biti presudna u podizanju i vođenju pobune hrvatskih Srba. Gotovo svi ključni vođe pobune, od Martića, Babića, preko Paspalja i Hadžića, bili su registrirani suradnici vojne obavještajne službe. KOS se godinama, u miru, pripremao “kao da će sutra rat”, tvrdi u svom iskazu SZUP-u Radenko Radojčić, agent i analitičar KOS-a koji je godinama radio u stručnim službama Centralnog komiteta SKH. On se 1994. vratio u Hrvatsku i predao hrvatskim vlastima. U svom iskazu u sedam višesatnih sesija, koji je trajao gotovo mjesec dana, objašnjava pozadinu događaja vezanih uz pripreme za rat i sukobe obavještajnih službi.

KOS nije volio konkurente i navikao je uvijek imati primat u odnosu na ostale službe državne sigurnosti (bezbednosti). U pravilu, u svim zemljama postoje sukobi i konkurencija između civilnih i vojnih obavještajnih službi. Jedna od iznimaka bila je Jugoslavija od 1945. do 1966. godine. Politička policija i vojna obavještajna služba “bile su jedno”. Sve je bilo pod neposrednom kontrolom Aleksandra Rankovića, komunističkog “čovjeka broj 2”. Tito je bio neupitan. Kao i svaki autokrat i diktator, i Tito je imao svoju elitnu vojnu postrojbu, Gardijsku diviziju.

Međutim, Tito je vjerovao samo KOS-u, vojnoj kontraobavještajnoj službi, svojim najvjernijim i jedinim pravim pretorijancima. U KOS se nije ulazilo lako, a ostajalo se do kraja života. Najbolji i najsposobniji raspoređivani su na važnije političke i civilne funkcije a da zapravo iz KOS-a nisu nikad ni izlazili. Kad je trebalo hapsiti generale i ratne partizanske komandante 1948. zbog ruske opasnosti, hapsio je KOS. Kad je trebalo skinuti Rankovića, odradio je to opet KOS. Kad je trebalo zaustaviti Hrvatsko proljeće i ugušiti demonstracije studenata u Zagrebu, iz Beograda je avionom stigao general-pukovnik Ivan Mišković Brk i preuzeo operativno zapovjedništvo nad svim milicijskim i udbaškim snagama. Mišković je, naravno, tada bio šef KOS-a.

Ipak, smjenom Rankovića stvari su se počele mijenjati. Jačanjem pozicija republika, jačala je uloga i značenje republičkih službi državne sigurnosti (koje se nikada nisu mogle riješiti u “narodima i narodnostima” omraženog imena Udba), naspram saveznih sigurnosnih organa. Bakarićevo “federiranje federacije” zahvatilo je i sve republičke udbe. Savezna Udba i dalje je bila najvažnija, ali imala je zakonom omeđene nadležnosti. U KOS-u to nikako i nikada nisu mogli shvatiti i prihvatiti.

Sve je još nekako funkcioniralo do Titove smrti, ali osamdesetih počinju otvoreni sukobi među konkurentnim obavještajnim službama. Nad KOS-om realno više nije bilo nikakve kontrole. “Armijski vrh”, od vječnog generala Nikole Ljubičića do vjerojatno najmudrijeg, admirala Branka Mamule, koristio je KOS za osiguravanje i učvršćivanje neupitne pozicije JNA kao “čuvara Jugoslavije”, ma što to značilo. Pokušao je tako nastaviti i nes(p)retni general Veljko Kadijević prije raspada Jugoslavije, ali nije uspio. KOS je na kraju postao jedna od najvažnijih poluga u Miloševićevu velikosrpskom projektu.

“Analitički tim” KOS-a u CK

Paradoksalno je, ali istinito, da Slobodan Milošević i srbijanski komunistički vrh tada nisu imali tako dobre odnose s JNA i KOS-om kao što se pretpostavljalo i kao što su ga imala posljednja hrvatska partijska vodstva na čelu s Mikom Špiljakom i potom Stankom Stojčevićem. Stojčević će ostati zapamćen po politici hrvatske šutnje i jugoslavenske sinteze, što je značilo borbu protiv Miloševićeva velikosrpskog projekta, ali uz očuvanje Jugoslavije. Milošević je, međutim, prve izbore dobio i o(p)stao na vlasti u Srbiji, a HDZ je na prvim izborima hrvatske “reformirane” komuniste jednostavno pregazio. Upravo takav rezultat izbora predviđao je analitički tim Centralnog komiteta SKH koji je ustrojio još Špiljak. Autor te procjene bio je bivši Špiljakov savjetnik, Stojčevićev šef Kabineta i šef famoznog “analitičkog tima” – Slavko Malobabić. Kroz praćenje karijere tog partijskog aparatčika može se opisati raspadanje socijalizma, cijeli rat u Hrvatskoj, početak i kraj, uzrok i karakter. A mogao bi se snimiti i vrlo dobar špijunsko-politički triler.

Nevjerojatno iscrpno svjedočenje njegova najbližeg suradnika Radenka Radojčića, rođenog u Zagrebu u obitelji podoficira JNA, daje nam sliku Malobabića kao ambicioznog hrvatskog Srbina iz provincije koji preko posla u miliciji, u zagrebačkom GSUP-u, na mala vrata ulazi u visoku politiku. Mika Špiljak mu je bio kum na vjenčanju, a uz njegova sina Vanju veže ga višegodišnje prijateljstvo, koje navodno traje i danas.

Kao ni njegovi šefovi, ni Malobabić nije vjerovao službama sigurnosti socijalističke Hrvatske. Jedini čvrsti saveznik i oslonac za njega su bili JNA i KOS. U suradnji s njima, on je taj birokratski zamišljen “analitički tim” pretvorio u pravu obavještajnu centralu, a kasnije i u terorističku grupu. Registrirani je suradnik KOS-a još od 1989., a Radojčić od 1990. godine.

Malobabić se od početka svojeg rada okružuje uglavnom Srbima iz policije i vojske. Obilazi područja Hrvatske pretežno naseljena Srbima i stvara pravu mrežu koja će za samo nekoliko godina započeti pobunu i stvoriti tzv. Srpsku Republiku Krajinu. Za njih nisu svi Hrvati bili neprijatelji, ali su svi hadezeovci bili ustaše. Radojčić svjedoči kako Malobabić nakon pobjede HDZ-a na izborima intenzivira suradnju sa zagrebačkom Kontraobavještajnom grupom KOS-a u Maksimirskoj. Cjelokupna arhiva CK SKH je po Malobabićevu nalogu prije napuštanja Kockice prebačena na mikrofilmove. Radojčić je presnimio 40.000 dokumenta na, prema procjenama, 1200 do 1400 mikrofilmova. Sve je prebačeno najprije u Maksimirsku, a potom vojnim avionima u Zemun. Logično je pretpostaviti da je sve to na kraju završilo u rukama Miloševićeve obavještajne službe i da se hrvatska partijska (komunistička) arhiva i danas nalazi u Beogradu. A svi ti prašni dokumenti mogu poslužiti kad i ako zatreba.

Politički agitator i terorist

Nakon izbora u Hrvatskoj, Malobabić je napustio CK SKH jer s novim šefom partije Ivicom Račanom nije mogao uspostaviti odnose kakve je imao sa Špiljakom i Stojčevićem. Zapošljava se u Privrednoj komori Jugoslavije u Beogradu. Dobiva garsonijeru u centru grada, ali, zanimljivo, više vremena provodi “na terenu u Zagrebu i po Hrvatskoj” nego na novom radnome mjestu. Mjesečno je, kaže Radojčić, prelazio automobilom i po 3000 km.

Kako svjedoči Radojčić, Malobabić je u razgovoru sa srpskim seljacima na Kordunu uspoređivao ondašnju političku situaciju sa 1941. godinom, pozivajući ih da se “na području Banije, Like i Korduna sva sela sa srpskim stanovništvom što čvršće povežu... da se ne ponovi 1941. Kada se pojedino selo, samo za sebe, borilo vlastitim snagama i, naravno, bivalo poraženo”. Omiljena je Malobabićeva konstatacija bila da je “sad vrijeme za izvršiti vojni udar, pohapsiti Vladu, Sabor, jer sad je vrijeme dok je prisutna stara infrastruktura vlasti”. Vrlo je često ponavljao svoju tezu da su Srbi u Hrvatskoj kičma Jugoslavije, zbog čega u područjima Hrvatske sa srpskim stanovništvom ne smije biti raskola po stranačkim opredjeljenjima.

No, Malobabić nije bio samo politički agitator. Kako su njegovi stavovi postajali sve radikalniji i kako nije mogao podnijeti ni HDZ ni samostalnu Hrvatsku, otišao je korak dalje – prema klasičnom terorizmu. On i Radojčić prošli su u Zemunu “kratki kurs” u korištenju eksploziva. Od zagrebačkih kosovaca dobili su dvije vreće eksploziva koje su sakrili na Jarunskom jezeru. No, u vrijeme podmetanja eksploziva na židovskom groblju i u Židovskoj općini u Zagrebu, ljeti 1991., bili su na putu u Nizozemskoj, tvrdi Radojčić. Njihov eksploziv sakriven na Jarunu možda nije korišten u tim diverzijama, ali je svakako bio iz istog kontingenta.

Svakako, vrhunac njegove terorističke aktivnosti bilo je sudjelovanje u raketiranju Banskih dvora i pokušaju atentata na Franju Tuđmana, Stipu Mesića i Antu Markovića. On je kao Špiljakov šef kabineta dobro poznavao raspored prostorija i nije mu bilo teško napraviti preciznu i vrlo detaljnu skicu Banskih dvora u pripremi raketnog napada, kaže Radojčić u iskazu SZUP-u.

Pričuvni sastav KOS-a

Na kraju, Malobabić je, nakon što je pobjegao iz Zagreba, stradao u sukobima u vrhu JNA u aferi “Opera”. On i Radojčić optuženi su za pripremanje državnog udara protiv Miloševića zajedno s grupom generala na čelu s Aleksandrom Vasiljevićem. U Beogradu su uhićivani, premlaćivani, suđeni i na kraju pušteni. Ipak, tijekom istrage, sudeći po Radojčićevu na trenutke nedovoljno preciznom iskazu, obojica su pod batinama priznala krivnju, a Malobabiću su navodno prijetili likvidacijom obitelji.

Vladimir Šeks, jedan od desetak sugovornika u dokumentarcu “Hrvatska šutnja i izdaja”, i danas tvrdi da je Stanko Stojčević krajem osamdesetih sve znao o planovima i pripremama KOS-a i JNA za rat. Otvoreno sumnja da je tada razbijena cijela KOS-ova mreža u Hrvatskoj. Prvu rekonstrukciju agenture sa stvarnim i kodnim imenima napravili su Josip Perković i njegov najbliži suradnik Jan Gabriš po nalogu Franje Tuđmana. Na popisu su takva imena da i danas “zaboli glava”. Za KOS su na razne načine radili ugledni sveučilišni profesori, suci, tadašnji i budući političari i ministri, direktori, brojni svećenici i novinari...

Možda admiral Davor Domazet-Lošo pretjeruje kad govori o čak 400 novinara uključenih u operativnu akciju “Slog”, ali činjenica je da su neki novinari, kako kaže dr. Miroslav Tuđman, bili u pričuvnom sastavu KOS-a. Popis je objavljivan na nekim web stranicama i u niskotiražnim novinama, ali nikada u nekoj knjizi ili značajnijim medijima.

JNA i KOS izgubili su rat, nestankom Jugoslavije nestao je i KOS, ali jesu li nestali i kosovci ili je ostao samo mit.

Dokumenti o hrvatskoj petoj koloni napokon su ugledali svjetlo dana. Od subote, 22. veljače, za samo 29,90 kn na svim prodajnim mjestima pronađite knjigu i DVD "Hrvatska šutnja i izdaja".

Rat i agresija na Hrvatsku nisu bili plod okolnosti, nego plana

Još 1987. godine, nakon velikog preustroja JNA, Prva armija sa zapovjedništvom u Beogradu sezala je približno do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag”, kaže admiral Davor Domazet-Lošo u dokumentarnom filmu Miljenka Manjkasa “Hrvatska šutnja i izdaja”.

O raspadu Jugoslavije, pripremama za agresiju na Hrvatsku i petoj koloni govore Vladimir Šeks, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog sabora, povjesničari dr. sc. Ivica Lučić, dr. sc. Davor Marjan, dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, jedan od najviših dužnosnika hrvatskog obavještajnog sustava za vrijeme Domovinskog rata, prof. dr. sc. Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva, Dražen Budiša, osnivač Hrvatske socijalno-liberalne stranke, i Tomislav Marčinko, novinar i povjesničar te kao političar sudionik događaja u Vojvodini do dolaska Miloševića na vlast.

U knjizi uz film, najveći prostor zauzeli su dijelovi autentičnog iskaza Radenka Radojčića, agenta i analitičara KOS-a RZ-a i PZO-a JNA koji se, nakon bijega iz Beograda, razočaran vratio u Zagreb i predao hrvatskim vlastima. “Svjesni i opredijeljeno krenuo sam s bivšom JNA, ali moja odanost jugoslavenstvu u Beogradu potpuno se rasprsla”, kaže Radojčić. Iz njegova opsežnog iskaza prenijeli smo najatraktivnije i najvažnije dijelove koji se tiču rata u Hrvatskoj.

Knjiga i film mogu se kupiti od 22. veljače na svim prodajnim mjestima po cijeni od 29,90 kuna.

Zagreb: Tomislav Tomašević sa suprugom, roditeljima i bratom
Iva Mertić Tomašević
Tko je izgledna prva dama Zagreba? Kada ga je tek upoznala, mislila je da Tomislav nije za vezu
CAMPGO Campers
PROMO
Hrvati prigrlili trend kampiranja
  • asi2013:

    Ovo djelo, DVD i knjiga, su puno vike, malo imena. Očekivao sam više, iako sam u startu, sa prošlošću i sadašnjošću, znao da ne trebam puno očekivati. Ako je ovo limit ove knjige, onda je i njezin cilj umiriti nas ... prikaži još! i na neki način zadovoljiti. A stvar ima daleko veće dimenzije i značaj, nego li nam ove mrvice hoće da sugeriraju. Kakav Močibob i Radojčić i oni su dobili batine isto kao i zarobljeni Hrvati, a takav je i njihov značaj. Asovi KOS-a i udbe hoće da nas umire i da smatramo stvar završenom. Ja u to, u ovu knjigu i DVD ne vjerujem, oni su samo djelić istine. Stvar ne smijem do kraja obrazlagati, ne znam, ali zdrava pamet i iskustvo su mi još uvijek dobri.

  • Avatar kokodrilo
    kokodrilo:

    Citat VL-a: "Iz njegova (Radojčićevog) opsežnog iskaza prenijeli smo najatraktivnije i najvažnije dijelove koji se tiču rata u Hrvatskoj". U tome i jeste razlog da vam ja nebi dao pol kune za to kontra-propagandno smece. Do sada ste vi u ... prikaži još!vi u VL dokazali da vam je HR zadnja rupa na frulici. Sad odjednom nakon 20+ godina vi odjednom znate tko je bio KOS i njegovi clanovi, hahaha. Mozete neke papane oprziti za 30 kuna, ali mene sigurno necete.

  • golub:

    KOS je bila i opstala je. Prije su je vodili očevi a danas je naslijedili sinovi.