U kršćanskim je zemljama, tijekom povijesti, bilo vrlo teško biti Židov. Bilo im je zabranjivano baviti se zanatima, nisu smjeli posjedovati zemlju, morali su se odijevati na točno propisan način i plaćati visoke poreze. Uza sve to, bili su izloženi povremenim progonima i izljevima nasilja. Hosea Jacobi vodio je prvo zagrebačku, a zatim i cijelu hrvatsku židovsku vjersku zajednicu gotovo šezdeset godina, u turbulentnu vremenu kada su Židovima postupno priznavana građanska prava, ali ipak nije nedostajalo protužidovskih izgreda. Jacobi je rođen 1842. godine u gradu Dobrzanyu u današnjoj Poljskoj. Tada je to bio teritorij pod vlašću Kraljevine Pruske te se Hosea školovao u Berlinu i na sveučilištu u Halleu, na kojem je doktorirao filozofiju 1865. godine. Izučio je i hebrejski i židovsku teologiju te je zaređen za rabina. Već dvije godine potom mladog su rabina pripadnici Židovske općine iz Zagreba pozvali da im drži propovijedi, a primljen je s tolikim oduševljenjem da je već 1868. godine izabran za zagrebačkog rabina.
Iako je postupno davanje građanskih prava Židovima počelo već potkraj 18. stoljeća, u Hrvatskoj su oni tek 1873. godine dobili puna građanska i vjerska prava. Zagrebačka je židovska općina osnovana 1806. godine, a razdoblje Hoseine službe obilježeno je njezinim velikim napretkom, što je velikim dijelom upravo njegova zasluga. Naime, u to vrijeme Židova u hrvatskim zemljama nije bilo mnogo, manje od 1% stanovništva. Zagrebačka je pak zajednica bila najveća, a na prijelazu stoljeća Židova je u Zagrebu bilo oko tri tisuće. Hosea je unaprijedio odnose unutar zajednice i osnovao niz karitativnih ustanova. Potaknuo je osnivanje doma za stare i nemoćne pripadnike zajednice, osnovanog ostavštinom židovskog filantropa Lavoslava Schwarza (riječ je o zgradi na Maksimirskoj cesti u kojoj je danas Ministarstvo pravosuđa i uprave), a organizirao je i kulturna društva, poput inicijative "Literarni sastanci židovske omladine".
Godine 1880. postavljen je za zagrebačkog nadrabina, odnosno vrhovnog rabina židovske zajednice. Radio je i na udruživanju židovskih zajednica u hrvatskim zemljama te je osnovao Rabinski savez u Hrvatskoj i Slavoniji, kojem je dugo bio predsjednik. Hosea Jacobi bio je prvi zagrebački rabin koji je propovijedao na hrvatskome jeziku, a također je uveo hrvatski jezik u liturgiju. Smatrao je Hrvatsku svojom domovinom, Hrvate je nazivao svojom braćom te govorio da se osjeća "vjernim sinom domovine" i da se "raduje njezinu napretku". Napisao je i niz vjeronaučnih knjiga na hrvatskome jeziku. Time je znatno pridonio integraciji Židova u hrvatsko društvo, ali je također dokazao hrvatskoj javnosti da Židovi nisu stranci, nego Hrvati. Sve je to pridonijelo takvom širenju hrvatskog jezika u zagrebačkoj židovskoj zajednici da se u Prvome svjetskom ratu u njoj nisu upotrebljavali drugi jezici osim hrvatskog i hebrejskog. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije Hosea Jacobi izabran je za počasnog predsjednika Saveza rabina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Jacobi je uživao velik ugled u zagrebačkoj javnosti, toliki da ga se čak ni antisemiti nisu usuđivali napadati. Jednom je bio čuo da demonstranti protiv mađarona kuju protužidovske parole. Odlučio se sa suprugom prošetati s njima. Umjesto da urlaju protiv njih, demonstranti su ih s poštovanjem pozdravljali, a nakon toga više nitko nije govorio protiv Židova. On je sam pak isticao Hrvatsku kao uzor drugim zemljama u dobru odnosu prema židovima. I u to vrijeme bili su poznati izljevi nasilja protiv Židova, a nije to čak ni tada bilo ništa novo jer su se oni u Europi tijekom povijesti gotovo redovito ponavljali. Danas se takvi izljevi nasilja uglavnom nazivaju ruskom riječi "pogrom". Tijekom njih, bijesna rulja razbijala bi židovske kuće, tukla i ubijala Židove i pljačkala njihovu imovinu.
lako su motivi uglavnom dolazili iz vjerske zatucanosti i tvrdnji da Židovi žderu djecu i kradu hostije iz crkava, čini se da je pljačka bila glavni poticaj za pogrome. Unatoč tome što je Hosea Jacobi isticao Hrvatsku kao pozitivan primjer, ni u našoj državi nije nedostajalo pogroma, a uglavnom su se zbivali tijekom društvenih previranja, poput revolucionarne 1848. godine i propasti Austro-Ugarske Monarhije nakon završetka Prvog svjetskog rata. Pošto je pedeset osam godina vodio zagrebačku židovsku zajednicu, Hosea Jacobi umro je 1925. godine, u dubokoj starosti od 83 godine. Na njegov posljednji ispraćaj i vjersku službu u zagrebačkoj sinagogi došao je niz predstavnika vlasti, Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica, a i zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel.
FOTO/VIDEO Tisuće vjernika na Trgu sv. Petra slavilo kanonizaciju Carla Acutisa, prvog 'svetca milenijalca'
Otvori KEKS Pay
