Istra je jedan od onih krajeva za koji možete biti prilično sigurni da ćete ondje tijekom svakog posjeta upoznati nešto novo, bilo da je to neki novi restoran, hotel ili vinarija. I možda ćete pomisliti kako nije to ništa neobično ni za druge krajeve, ali ovaj naš put ipak je bio drukčiji, iako smo i mi očekivali tek još jedan ugodan posjet, kao što to obično s Istrom bude.
Malo prije spuštanja prema Poreču potrebno je skrenuti prema Funtani i doći ćete u Fuškulin, gdje se nalaze Damjanić vina, nova zgrada s velikim eksterijerom u kojem se na vrhu velike livade nalazi i jedan maslinik. Odavde dolaze masline za ulja koja Ivan Damjanić također radi, ali ne u količini u kojoj proizvodi vina. S vinima je nešto posve drugo, kako ćemo se nešto kasnije uvjeriti.
– Ovo je zapravo poljoprivredno zemljište pa je moguće bilo sagraditi vinariju, ali ne i više od toga, poput soba, za to ide druga dozvola koja se ne može dobiti za ovo zemljište. Ali zbog toga se previše i ne žalimo, nas zanimaju vina, zbog kojih želimo da ljudi ovamo i dolaze. Ugostiteljstvo bi ionako za nas bilo previše, vjerojatno toliko da se vinu ne bismo mogli ovoliko posvetiti – rekao nam je nakon dobrodošlice Ivan Damjanić.
Prostrana kušaonica sa šankom mjesto je gdje gosti mogu probati sva Damjanićeva vina uz prigodan hladan zalogaj poput istarskog pršuta i sira. Sve je podređeno jedinoj svrsi ovog mjesta, vinu, uz ponešto maslina, kao što smo rekli. Odmah se primijete brojne povijesne slike. Sve su iz davnih vremena obitelji Damjanić, a ona su u proteklih 80 godina vrlo dinamična.
– Naša je obitelj uoči Drugog svjetskog rata bila jedna od imućnijih u kraju, imali smo oko 40 hektara zemlje, od toga više od polovine, 25 hektara, pod lozom. Iz tih su vinograda potjecala i nagrađivana vina, 1928. godine dobili smo zlato na tadašnjem velikom natjecanju Exposition du Bien-Etre u Parizu, a praktički većinu proizvedenih vina prodavali smo Trstu. No nova vlast, točnije neki općinski načelnik, nakon rata zaključuje da ne može netko biti toliko imućan i jednostavno nam tu zemlju oduzimaju, obitelj je izgubila gotovo sve zbog nacionalizacije zemljišta. Dva stoljeća rada na vinogradima i razvoja vina su nestala. Trebalo je 50 godina da se ta zemlja ponovno okupi i otkupi, uspjeli smo okupiti 10,5 hektara – govori nam Ivan Damjanić dok se osvježavamo baznim pjenušcem vinarije, koji je sjajan uvod u doista velik portfelj vina koja se ovdje rade.
Opet, u Hrvatskoj doista ima prekrasnih vinarija, neke od najljepših upravo su u Istri, no ovdje je jedan podatak zaista fascinantan. Nakon prekida od pola stoljeća komercijalno je vinarstvo obitelji Damjanić obnovljeno s Ivanom kao prvom generacijom, koji je odmah uspio podići modernu vinariju vrijednu tri i pol milijuna eura. Obično se tako nešto uspije u trećoj generaciji.
– Samo, vjerujte, ništa od toga, kao ni kod većine drugih, ne bi bilo bez europskog novca. Kredite još vraćamo iako zaista dobro poslujemo, no uvijek ćemo višak novca ponovo uložiti u poslovanje, razvoj mora biti stalan, a vina uvijek bolja – kaže Damjanić. A ona nastaju u jednom od doista suvremenijih podruma koje smo vidjeli kod neinkorporiranih vinara, a u kojem će iskusnijem oku pogled stalno nekamo bježati zbog brojnih detalja koji su presudni za nastanak tako cjelovitih Damjanićevih vina. Najprije, tu su hrastove bačve, primjerice one od Garbellotta, na kojima je i jasno istaknuto otkad ta talijanska tvrtka iz San Fiora 60 km od Venecije pravi bačve – od 1775. godine.
– Nisu jeftine, ali nisu ni najskuplje, jer imamo i skupljih, pa netko kaže da nema smisla, ne može se takva cijena opravdati. Ali, mene i ne zanima ništa drugo, želim da ta vina imaju najviše što im se može pružiti, a to se ne može bez dobre bačve. Ne koristimo, naravno, samo te, ima ih i iz Francuske. S tim bačvama i ja učim. Recimo, napravit ću uskoro jednu promjenu pa se maknuti od standardnog barriquea od 225 litara na veće bačve od 300. Drvo je kod mene za vino samo jedna kvalitetna ovojnica, grožđe je ključ, jasno – kaže Damjanić. Za vinograd kupljeni su najsuvremeniji strojevi, iako stroj za branje ipak unajmljujemo. Strojevi su sve efikasniji i bolji. Preciznost im je, kaže naš domaćin, puno viša nego prije desetak godina i više nema smisla inzistirati na ljudskom potencijalu, koji je teško naći s dovoljno motivacije da bi berbe bile ujednačene i brze. Jer, treba prikupiti grožđe i njime napuniti doista velik podrum kapaciteta 300.000 litara raspoređenog u metalne inoks-bačve, odakle će neka vina u hrast, a druga će ostati i ovdje dozreti. Probali smo tako zaista mladu malvaziju koja ovdje dozrijeva. Također je riječ o očekivano odličnom vinu, no i tu postoji jedna razlika. Na nedavnoj prezentacijskoj večeri u cijenjenom zagrebačkom restoranu Marble – uopće se nije nudila.
– Želio sam se predstaviti kao istarski vinar koji ne ovisi o malvaziji. Nije da je ne cijenim kao druge sorte, baš suprotno, nego sam želio pokazati da Istra može biti znatno više od malvazije, ovdje ima i drugih autohtonih sorti kojima vrijedi dati pozornost. Iako se nećemo lagati, svi mi živimo ponajprije od malvazije, od njezinih se prihoda isplaćuju plaće i održavaju pogoni i zato s njom ne može biti nikakve šale – kazao nam je Ivan Damjanić.
Sama vinarija prostire se na 1200 kvadrata raspoređenih na tri etaže kod kojih je, prirodno, najzanimljiviji salon, koji je Ivan Damjanić oblikovao sam, kao i praktički cijeli objekt jer on, prije svega, mora služiti proizvodnji vina. Tako je iznad podruma s inoks-tankovima ključna prostorija – laboratorij u kojemu se na licu mjesta grožđu i vinu mogu provjeriti svi relevantni parametri. U njegovim je vinogradima jedne sorte više nego bilo gdje u Istri. Riječ je o duraniji, koja je nekada, bilo je to prije koje stoljeće ili dva, rasla na toliko vinogradarskih površina koliko i malvazija, možda i malo više. Duranija je bila posađena na 30.000 hektara. Dakle, površina koja bi zasjenila cjelokupnu današnju proizvodnju. Damjanić ima 1600 trsova ove sorte, ne znamo da netko ima više. Inače je duranija sorta visokih kiselina pa su i njezina vina svježa, lagana, gotovo poput malvazije, ali sa svojom osobnošću, većom kiselošću. I vino koje od ove sorte Damjanić radi jednostavno se zove – Duranija. I doista, sve nabrojene karakteristike su tu, uz posebnu zagasitu notu koju prije nismo osjetili pa ćemo drugi put vino od duranije znati prepoznati. Damjanićeva Duranija posebno se dobro sljubila s odličnim jelima koje su za tu priliku pripremili sjajni Gianpaolo Sardot i njegova supruga Evica Sardot Jaković.
Mora se reći da Istra, baš kao i u vinima, snažan iskorak posljednjih godina radi i u kulinarstvu. Sardoti su nas oduševili menijem koji se zaista sjajno sparivao s vinima, a na takve situacije nailazimo sve češće. Carpaccio od boškarina na kremi od grana padana s tartufima, pečena hobotnica na kremi od cvjetače sa sokom od nara i na ulju od mladog luka, domaći ravioli punjeni skutom i začinskim biljem na umaku od tartara i sa svježim tartufom bila su jela koja su se zaista sjajno nosila s vinima od malvazije i duranije. Ovakva jela dokaz su nastojanja da se postigne sasvim autohtoni pristup, koji u Istri gaje i kod vina i kod hrane, tako da se, realno, ovdje i nije moglo promašiti pri sljubljivanju. Ivan Damjanić agronomiju je studirao u Zagrebu, a onda je prešao na vinarstvo-enologiju Veleučilišta u Rijeci, izabravši povratak na obiteljsku zemlju koja je okrupnjivana godinama otkupom od države ili susjeda. I ti počeci bili su skromni, počelo se na 0,3 hektara, da bi se vinogradarske površine formirale na 1,47 hektara najprije na lokaciji na kojoj je sada nova vinarija.
– Nitko baš nije vjerovao da će se nešto ozbiljnije događati još dok sam ja u snazi. Pogotovo jer je vinogradarstvo skupo. Znate za onu šalu "ako od milijardera želiš postati milijunaš, onda se bavi vinima!?" Za to je potrebno imati i sreće, biti na pravome mjestu u pravo vrijeme, nećemo se lagati, ali i osobnih žrtava. Prodao sam motocikl koji sam toliko volio da bih kupio prvi traktor. Ali on je bio toliko skup da više nisam imao za priključke, koje sam onda posuđivao. Traktor je umjesto motocikla postao i prijevozom – sjeća se Damjanić.
Kada govorimo o sreći i spletu okolnosti, pandemija je bila upravo to. Jer, prodaja je, kao i u svemu drugome, stala, a Damjanić je imao pune tankove vina. Odlučio ga je ne prodati budzašto, nego ostaviti ga u drvenim bačvama.
– Rezultat je bila odležana malvazija koju sam nazvao Justina, po svojoj noni. Prodali smo sve, vino je osvojilo niz nagrada pa je na kraju ove godine proglašena i najboljom malvazijom na svijetu. No koliko god Justina bila dobra, a doista jest, jedno je drugo vino konačno smjestilo Damjanića na kartu najvažnijih istarskih vinara.
– Bila je to kupaža Clemente Blanc napravljena od 60 posto malvazije, 30 posto chardonnaya i 10 posto pinota bijelog. Istra tada praktički nije poznavala kupažu, pogotovo ne s malvazijom. No ta je kupaža dva puta zaredom osvajala zlato na Decanteru i na IWC-u bila je prvo hrvatsko vino kojem je to uspjelo – govorio nam je Damjanić.
Kupaže, ili cuvéei, danas su doista uobičajeni i među najvrednijim su vinima koja dokazuju umijeće vinara da spoji ono najbolje. Damjanić često nakon radnog dana sjedne sam u kušaonicu i kombinira svoja vina dok ne dobije ono što on smatra najboljom kombinacijom. Još je jedna kupaža – Clemente od crnih sorti, vrlo interesantna zbog jedne sorte koja se u njoj primjenjuje. A to je borgonja, za koju smo se spremni okladiti da mnogi od vas ne znaju da se zapravo radi o – frankovki. Iako se sve donedavno smatralo da potječe od francuske sorte gamay. Ova je kupaža napravljena od 60 posto merlota, 20 posto cabernet sauvignona te po deset posto terana i borgonje. Osim u ovoj sjajnoj kupaži, kod Damjanića ćete pronaći i monosortno vino od ove sorte. Sardoti su crna Damjanićeva vina uparili s potrbušinom maialina di latte, i to jako mladog odojka koji je još bio samo na majčinu mlijeku, na dimljenoj krumpirovoj kremi s aromatiziranim krumpirom. Domaće napravljeno na najsuvremeniji način. No upoznali smo još jedno Damjanićevo vino, Muškat Žuti s tartom od limuna i limoncella. Vinarija Damjanić potvrda je pristupa koji je Istru učinio onime što ona jest danas, a taj pristup karakterizira to da ne trpi prosječnost i da se ne oslanja na turizam u kojem će se prodati bilo što. Mnogi zazivaju "produljenje sezone", a autohtonost i visoka kvaliteta čine se jedinim načinom na koji je to moguće ostvariti.
Otvori KEKS Pay
