Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Povratak Tesle u Gospić ne bismo mogli slaviti da ga prije nismo srušili

Da je država normalna, ne bi se ponosila promašajima niti bi morala činiti promašaje da se ima čime ponositi
13. svibnja 2021. u 13:05 1385 prikaza
Foto: Dino Stanin/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Već više od 30 godina Hrvatska nije sadržaj, nego distrakcija. Fenomen osamostaljenja kao skretanja pažnje od suštinskog oduzimanja nacionalnog bogatstva, onoga što pripada svima, od pojedinaca koji su zagospodarili monopolom na domoljublje. Zbog toga Hrvatska nije uspješna i ne može to biti; ometanje posjeda jedina je konkretna stavka političkog konteksta u kojem se autoriteti srca i autoriteti neba eksploatiraju u korist najbeskrupuloznijih. Koliko ste puta na konkretna pitanja o sumnjivim poslovima slušali zapjenjeno “dosta si lagao ovaj napaćeni narod”. A kad je u ime tog naroda izrečena presuda, e onda je bilo vrijeme da teret patnje na svoja leđa preuzmu friško otkriveni sunarodnjaci koji bi u novoj predstavi opet trebali igrati ulogu statista i pružatelja socijalnog alibija. Ili pak “dopisnice” bivše ministrice i državne tajnica iz kojih prosto nahrupljuje sladostrasje primitivizma i orgazmičnog uživanja u činjenici da je objektivna socijalna inferiornost spletom zadivljujućih okolnosti prometnuta u privilegij vlasti. Kako osobnu drugorazrednost ukrotiti u suočavanju s praktičnom dostupnošću poluga moći i konstatacijom susjeda “vide male, ona je sad država”. Zamislite vlast kao naranču. Pitanje je finese, dobrog odgoja, ovladavanja samim sobom i razumijevanja što je vladanje (ne samo primjereno) guliti je strpljivo, uredno i lagano. Finesa je upravo ono što nedostaje većini “onih gore” pa stoga naranču vlasti halapljivo zguraju u razjapljena usta, s korom i svim ostalim sastojcima, a da bi nam skrenuli pažnju sa svoje gramzivosti, nekompetentnosti, kompleksa nedostatka svih vrijednosti, koriste se Hrvatskom. Oni koji su od Hrvatske trebali stvoriti sadržaj, od nje su napravili, s predumišljajem i pokvareno, distrakciju.

Zagreb: Predsjednik Zoran Milanović obišao oštećene objekte Medicinskog fakulteta PREDSJEDNIK RH Milanović nastavio rat s Plenkovićem: 'On je krkao bozu i kremšnite, a ja sam pio pivo i viski'

Osjećaj bespomoćnosti, besperspektivnosti, uzaludnosti, nepromjenjivosti logična je posljedica ustoličenog modela i nije nimalo čudno što ljudi prestaju vjerovati u promjenu kao temeljnu odliku dinamičnog, demokratskog društva i polako tonu u provaliju socijalnog beznađa, s radikalno pogubljenom vjerom u vlastite snage. Izbori vam nemaju smisla „jer doći će isti“, glasanje nema smisla „jer nemate kome dati glas“, neće nam biti bolje „jer nam to stalno obećavaju, a ništa se ne mijenja“, za nas je novo normalno već odavno staro normalno, jer je kao novo počelo 1990. godine, ali zaraza primitivizmom i hipokrizijom još nije otjerana cijepljenjem, niti je ostvaren imunitet krda. Mentalitet krda, možda. Ostalo je sve ipak pitanje domoljublja. Emancipirati hrvatsko društvo od razbojničkog hrvatovanja značilo bi Hrvatsku pretvoriti u sadržaj, u budućnost i odgovornost. Kao preduvjet tome morao bi se do temelja srušiti postojeći politički ustroj i svi njegovi „dionici“, kako se to u zadnje vrijeme popularno i potpuno idiotski govori. Bez toga će i dalje na izborima, unatoč svakoj logici postojati kontinuitet političkog klišeja i kičeraja, bez toga će moć primitivizma nastaviti zazivati „otmite me“, bez toga će parcijalna rješenja stvarati privid mijene da se ništa promijenilo ne bi, bez toga bi i danas mošti Milana Bandića hladno pobijedile na skorašnjim izborima, ne zbog veličine sjećanja na preminulog čovjeka, nego na konkretnu minimalističku ograničenost svih onih koji se bore za nenadano upražnjeni tron.

Zagorci bi ih precizno definirali s „ni vrit ni mimo“ i koliko se god grčevito trudili ispasti boljima i različitijima, a možda baš i zbog toga, demonstriraju predanost i tvorbenost kancerogenosti koja se ne može izliječiti inhaliranjem ili otvaranjem prozora. Ako je jedina ideja da postaneš sistem, onda sam sistem i dalje mirno spava jer zna da stiže nova garnitura podatna za politički felacio. Ili čak pravi? Koga je briga, važno je da se sve puši od fraza, mudrolija, doskočica, zagonetnih osmijeha i lukavih pogleda. A što sve nema logike, bože moj, pa mi živimo u zemlji koja sada ponosno ponavlja kako se u Gospić vratio spomenik Nikoli Tesli kao da je prije 30 godina sam odande otišao. Tesla je „odletio“ u sklopu projekta obesadržajenja države, tretiran kao velikosrpski transformer, potencijalna opasnost da se iz skulptorskog mrtvila reaktivira u agresora koji će jurišati, ponijet naponom probuđene trofaznosti.

Zagreb: Doktorica Dijana Zadravec nadzor predlaže razrješenje Sutra stiže odluka o smjeni Dijane Zadravec

Kada bi država funkcionirala iole normalno, ne bi se ponosila svojim promašajima i ne bi morala činiti promašaje da bi se uopće imala čime ponositi. Bilo je teško i zamisliti da ćemo u tri desetljeća samobitnosti i samosvojnosti do te mjere rehabilitirati prošli sustav da nam u mnogočemu može izgledati nostalgično prihvatljiv premda je zbog vica zatvarao ljude. Zamislite, iritacija višestranačjem liječi se premazom jednoumlja što je, nema nikakve sumnje, maloumno i poražavajuće za suvremen politički korpus. Nema nikakvog smisla više raditi na državi, moramo jednostavno i precizno poraditi na sebi. Pitanje je legitimno; je li bitka za Hrvatsku izgubljena? Odgovor je zastrašujući dogmatima jer je potvrdan. Utjeha je u tome što se za ovakvu Hrvatsku niti ne isplati boriti, jer ona nije „zemlja za nas“, ona je ekskluzivni, malograđanski, opskurni i kružno onanistički klub, poput onog u Slovenskoj ulici, gdje navrate ljudi s hranom i ljudi s apetitom, a na stalaži prigodno i više no simbolično šepuri se aparat za brojenje novca.

Nije daleko ni dan kada ćemo morati mijenjati i početne stihove himne jer jednostavno više ne odgovaraju stvarnom stanju stvari, jer „naše“ je opasni socijalistički relikt vlasništva koje bi moglo biti društveno, zajedničko, na kojeg svi imamo pravo, skandalozno neprivatiziran i istorbaren budzašto. Lijepa moja zvuči i točno i primjereno i neka je svaki od uzurpatorskih suvlasnika pjeva zasebno, s rukom prikačenom na onaj dio tijela na kojem osjeća najveću bol za zajedničko dobro. U suprotnom ćemo neprekidno rušiti i postavljati Tesle, trpjeti udarce i iživljavanje klada, financirati „otmice“ gospođa ministarki, iz izbore u izbor ići pognutih glava i nada, praviti se da ne vidimo i ne čujemo, samo da ne bismo morali djelovati, kako je zemlja u kojoj živimo osmišljena za odvraćanje pažnje od istine da to više nije naša zemlja, premda u njoj živimo. Tirane i velmože stvara podanička, pokorna šutnja narodnih masa koje odbijaju pogledati istini u oči. Kako joj vratiti sadržaj? Kako iskorijeniti sirov primitivizam neprimjernog vladanja? Kako izolirati zarazni virus koji dostojanstveno upravljanje pretvara u zombi-nacionaliste? Kako bez grižnje savjesti proglasiti da je došlo vrijeme da se sve maske skinu jer zarazna dvoličnost više ne prijeti zajednici? Kako postaviti sva ta pitanja, a da ne iziritiraš „ovaj napaćeni narod“? Možda da svi u tajnosti prebjegnemo u Bosnu...

Ivana Paradžiković
Novi izazovi
Pogledajte koji je prvi javni angažman Ivana Paradžiković odradila nakon odlaska s Nove TV
Renault Twingo
DOBRA ODLUKA
Nakon dugo vremena sjela u auto i oduševila se