Od imidža uzorne oreganizacije, moderno i dobro naoružane, uvježbane, ruska vojska je u ratu u Ukrajini spala na neefikasnu i pogibeljnu masu u kojoj ljudski život ne znači puno, niti ruski niti ukrajinski, niti vojni niti civilni. Ipak, nema dokaza o tome da se dogodio neki vid pobune neke postrojbe, javnog progovaranja o stanju u vojsci ili zločinima, gubicima. Koliki su doista ruski gubici u ratu u Ukrajini pouzdano zna jedino glavni stožer ruske vojske. No, ako se već brojke koje se navode u zapadnim medijima mogu dijelom pripisati i psihološkom ratovanju, one zasigurno nisu male. Postoji niz video materijala koji svjedoče o tim gubicima često u sumanutim ili barem loše organiziranim napadima ruske vojske na ukrajinske položaje koji su nalik starim sovjetskim taktikama bezobzirnog korištenja vojnika kao topovskog mesa. Također, i prije rata u Ukrajini bilo je izvješća o nasilju u ruskoj vojsci, često provođenom i od strane samih časnika, nerijetko na krajnje bizarne načine. Recimo The Guardianov članak iz 2007. godine ruska vojska prodavala je regrute za seks opisuje slučajeve viših časnika kojima je uzmanjkalo novčanih sredstava kako prisiljavaju mlade vojnike da pružaju seksualne usluge „utjecajnim klijentima srednjih godina“. To je samo jedan od primjera dedovščine, prakse u ruskoj vojsci koja traje još od 19. stoljeća.
Ta 'vladavina starješina' kako bi bio doslovan prijevod, odnosi se na zlostavljanje regruta ili ročnika od strane starijih vojnika ili časnika, niz nasilnih rituala kojima se vojnici podvrgavaju na početku svojeg službovanja. Takvih stvari ima i u drugim vojskama, no nigdje kao u ruskoj. Prije šest godina, Ramil Šamsutdinov je otvorio vatru iz svog službenog oružja u vojnoj bazi u ruskoj Transbajkalskoj regiji, ubivši dva časnika i šest vojnika. Neki mediji izvještavaju da je tijekom napada ciljao glave svojih žrtava. Otac ovog ruskog regruta okrivio je kulturu brutalnog maltretiranja kao motiv njegovog sina za napad. Ruska je vojska u toku reformi pokušavala eliminirati tu kulturu maltretiranja no sada je sasvim sigurno da u tome nije bilo uspjeha. Human Rights Watch je napravio cijeli dosije o dedovščini gdje su za istraživanja regruti iz cijele Rusije ispričali brojne verzije onoga što je u biti bila jedna te ista priča. Govorili su o kako su ih tretirali kao robove, o nasilnim kaznama koje su trpjeli te nepotrebnom zlostavljanju. Prepričavali su ravnodušnost i nezainteresiranost časnika. Naravno, bilo je iznimaka, jedinica u kojoj nije bilo, ili gotovo nije bilo, dedovščine. Ipak, ujednačenost svjedočanstava zabilježenih u izvješću Human Rights Watcha bila je zapanjujuća. Dedovščina sada ima i svoju novu svrhu, jedan je od alata koji drži ruskog vojnika u pokornosti čak i u situaciji gdje je izvjestan gubitak života.
VEZANI ČLANCI:
Kako je objavio The Insider jesenas, fenomen dedovščine prenosi se na uvjete na frontu. Novi vojnici bivaju pretučeni, ponižavaju ih i prisiljavaju na rad iznad njihovih mogućnosti. Pokornost postaje jedini način da se izbjegne fizičko kažnjavanje ili čak linč. Profesorica Amelie Tolvin, stručnjakinja za Rusiju sa sveučilišta Mannheim u Helsinkiju, u članku za Foreign Policy navodi kako „sustav terora“ izgrađivan godinama u ruskoj vojsci, učinkovito zatvara put pobuni. Ruski vojnici ne reagiraju na gubitke niti na zločine prema civilnom stanovništvu. Kada tome dodamo izglede zarade za najsiromašnije i totalnu propagandu, dobiva se niz razloga zašto se ruski vojnici nikada ne pobune. Jedno je, dakle, represija unutar vojske. Od dedovščine i „kaznenih jama“ do prijetnji strijeljanjem zbog odbijanja borbe, osoba prestaje razmišljati o pobuni kada je i sama žrtva terora. Drugo je kremaljska propaganda i dehumanizacija neprijatelja gdje su Ukrajinci prikazani kao „nacisti“ pa se time olakšava vojnicima poricanje krivnje i moralnih sumnji u svoje činjenje ili činjenje drugih. Zatim je tu primamljiva novčana nagrada i, s druge strane, ucjena zatvorom. Od 22.000 dolara za ugovor do 15-godišnje zatvorske kazne za dezerterstvo, financijski „mrkva i štap“, određuju postupke ruskog vojnika.
Prema lanjskom pisanju CNN-a, moskovske vlasti nude rekordnu stimulaciju od tih 22.000 dolara za potpisivanje vojnog ugovora. Za mnoge regrute iz najsiromašnijih regija Ruske Federacije poput Dagestana, Burjatije ili Kalmikije, takav je iznos nekoliko puta veći od njihove godišnje civilne zarade. Kultura nekažnjivosti vidljiva je na zločinima protiv civila poput onih u Buči, Irpinu ili Mariupolju koji su ne samo prošli nekažnjeno nego ponekad zapovjedništvo čak i nagrađuje počinitelje. Mnogi regruti dolaze iz regija dubokog siromaštva; jedini posao koji su mogli dobiti bila je vojska. Po dolasku na frontu imaju izbor: ubiti, umrijeti ili biti zatvoren. Sve to stvara začarani krug nasilja, kaže prof. Tolvin. Ruski vojnici, koji su doživjeli nasilje u vlastitim vojarnama, prenose ga dalje na civilno stanovništvo Ukrajine. Ne bune se jer bi to riskiralo još težu odmazdu od izloženosti vatri ukrajinskih branitelja. - Kultura poniženja, sveprisutni strah i kremaljska klima nagrađivanja zločina stvorili su mehanizam u kojem je pobuna nemoguća za ruske vojnike, kaže prof. Tolvin dodajući da jedina nada ostaje stvarni raspad sadašnjeg ruskog sustava iznutra, kada teret poraza na frontu i rastućeg društvenog nezadovoljstva može postati većim od straha od represije. Za sada svaki pojedinačni čin prosvjeda završava tragično, a masovna pobuna je praktički nezamisliva u stvarnosti ruske vojske.
>>FOTO Putin ima 14 jasnih meta: Kada bi doista posegnula za nuklearnim oružjem, Rusija bi prvo gađala ove lokacije>>
Otvori KEKS Pay
Zato jer je Rusija diktatorska zemlja i pobuna protiv diktature kažnjava se smrću ili dugotrajnim zatvorom. Osim toga ljudi ne plaćaju za votku kad su u vojsci.