Svatko ima svoj trik koji mu pomaže da ostane budan, a moj je, priznajem, u toj besanoj bruxelleskoj noći koja se pretvorila u najdulji summit lidera Europske unije u povijesti bio taj da iziđem na zrak, sjednem na motor i provezem se Bruxellesom. Da provjetrim glavu u toploj ljetnoj noći, odnosno kacigu.
Dva-tri puta tako unutra-van, s time da je prvi put policijski kordon oko trga Schuman, gdje se nalazi zgrada Europa u kojoj zasjeda Europsko vijeće, bio profesionalno čuvan, neprobojan. Drugi put kad sam se vraćao, budnost policajaca koji provjeravaju akreditacije već je splasnula: jedna policajka mahnula mi je iz kombija u kojem su ona i njezin tim već sjedili ili ležali. Treći put kad sam se vraćao, prizor je bio kao iz nekog filma o zombi-apokalipsi: u jednom policijskom kombiju vozač u odori spavao je glavom na volanu. Taj se više ne bi trgnuo iz sna ni da mu jedna omanja teroristička ćelija prođe pred šoferšajbom. Možda bi se probudio samo kad bi pokraj prošao njegov šef, ali to bi već bilo ribanje, a ne buđenje.
Video: Tomislav Krasnec o summitu Lidera EU
Ušetavši oko dva-tri sata ponovno u press-centar – koji je smješten u zgradi Justus Liptius, koja je sa zgradom Europa, gdje su bili zatvoreni lideri, spojena jednim pješačkim mostom – tek što sam otvorio računalo na svom radnom mjestu, začuo sam neki zvuk, kao za uzbunu. Da nije gotovo? Da nisu konačno izabrali čelnike najvažnijih institucija Europske unije, koji će kormilariti ovim brodom u nemirnom oceanu u sljedećih pet godina? Ne, to je samo buka od hrkanja kolege koji se ispružio preko tri spojena stolca.
Negdje oko četiri ujutro i meni je klonula glava na stol, pa sam dao svoj skroman doprinos prizoru koji je, vidjeli smo kad smo se probudili, ovjekovječio i fotoreporter Reutersa u jednoj fotogaleriji. Moj je san trajao oko 45 minuta i mogu posvjedočiti da spavanje na rukama na radnom stolu i nije tako neudobna pozicija. Probudio sam se osvježen, s mislima na iskustvo s dotad rekordnog, a sada drugog po duljini summita u povijesti EU: onog na kojem se, sredinom srpnja 2015., Grčkoj prijetilo izbacivanjem (“time-outom”) iz eurozone, ali je dogovor ipak postignut nakon svitanja. “Šest ujutro bio je najgori sat”, sjećam se da mi je dan poslije te grčke drame govorio jedan izvor, prisutan u zgradi Europa iza sedam brava, nedostupnoj za novinare, koji se u takvim slučajevima oslanjaju samo na izjave na ulasku, izjave ili press-konferencije na kraju summita, a između samo na neslužbene izvore, ako im se (novinarima, ne izvorima) posreći. Šest ujutro je obično najgori trenutak kad su svi slomljeni od umora, ali baš na račun toga pravi kompromis i pravi dogovor moguće je postići upravo u to vrijeme: oko 6 ujutro, u te plamene zore, ili magična jutra, kako već.
Pametniji na doručku
No, u ovoj noći na ponedjeljak, prošlo je već i 6, pa i 7, pa i 8… Neki pametniji su već shvatili da neće to tako brzo završiti pa su skoknuli na doručak, drugi su skoknuli kući vratiti auto ženi da vozi djecu u školu, jer nisu računali da će se ovo toliko oduljiti. Pa je prošlo i 9, pa i 10 sati, pa 11… Ovo je i službeno postao najdulji summit u povijesti EU, a kraj se još nije nazirao. Pa, dokle više?
To se pitanje čulo sve češće u press-centru, u koji su kapali rijetki diplomati, došetavši se iz Europe da neke od nas novinara brifiraju o tome što se događa. A nešto prije 7 sati ujutro nenadano se došetao i jedan premijer: Talijan Giuseppe Conte došao je dati izjavu talijanskim novinarima i čitav press-centar sjatio se oko njega. Novinari su se penjali na stolove, na kojima su do maloprije još spavali, da bi ga bolje čuli i vidjeli. Kad se premijer Conte već oslobodio te mase oko sebe, u hodniku, zapravo u jednim širokim rotirajućim vratima, našli smo se nasamo on i ja: videosnimka mog pitanja i njegova odgovora je na Twitteru, gdje su neki od nas javljali i sve ostale važnije novosti iz te noći, u realnom vremenu onako kako su se novosti pojavljivale.
U jednom trenutku, kad se summit već oduljio od sumraka do zore, pa zagazio prema zvizdanu, hrvatski premijer Andrej Plenković prvi je iznio ideju da bi možda trebalo prekinuti i otići spavati. Kako nam je ispričao jedan upućeni izvor, Plenković je zaigrao na roditeljsku crtu i rekao nešto u stilu: mi ovdje odlučujemo o prevažnim stvarima, ali zamislite da ovo nismo mi, nego da su naša djeca, koja rade nešto jako važno; no, biste li im nakon 30 sati bez sna rekli samo vi nastavite raditi, to je jako važno, ili biste ipak rekli:”Hajde, uzmite lijepo malo odmora pa nastavite kad se naspavate.”
Nakon toga je ideja o privremenom prekidu dobila zamah, a predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk navodno je dan poslije, opet prema neslužbenom izvoru, rekao Plenkoviću da je ta njegova intervencija bila zvono nakon kojeg je i on, Tusk, shvatio koliko je nepodnošljivo umoran i koliko je svima trebao odmor.
Plenković je navodno te noći spavao ukupno 25 minuta u hrvatskoj delegacijskoj sobi u zgradi Europa, u vrijeme dok je Tusk imao bilateralne sastanke sa svakim liderom svake od 28 država pojedinačno, pokušavajući pronaći rješenje (i imena) koje će biti prihvatljivo svima. Službeni fotograf Elizejske palače objavio je sliku francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako pokušava zaspati zavaljen u neku udobnu fotelju u francuskoj delegacijskoj sobi, ali prema slici izgleda samo kao da pokušava, ne i da uspijeva. Iz sobe hrvatske delegacije nije bilo fotografija.
Tijekom prekida summita, u ponedjeljak predvečer, ispred hotela u blizini zgrade Europa, u kojemu je spavalo nekoliko premijera, vidjeli smo i snimili samo portugalskog premijera Costu kako telefonira i hoda pločnikom ispred ulaza u hotel. Premijera Plenkovića vidjeli smo unutra, u predvorju, kako sjedi i telefonira. I za vrijeme prekida neki, očito, nisu mogli zaspati jer su se na telefonima, u razgovorima ili porukama preko WhatsAppa, i dalje razmjenjivale informacije i vrtjela imena. To su negdje trenuci u kojima ideja nizozemskog socijalista Fransa Timmermansa na čelu Komisije odlazi na spavanje, a budi se ideja njemačke pučanke Ursule von der Leyen kao prve predsjednice Komisije u povijesti, što je na kraju, u utorak oko 19 sati, i bio rezultat summita. U paketu imena su još Charles Michel kao predsjednik Europskog vijeća, Josep Borrell kao visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku i Christine Lagarde kao nominirana kandidatkinja za šeficu Europske središnje banke.
U utorak, kad je summit nakon prekida nastavljen oko 11 sati, na radnim stolovima u press-centru sad su već stajali rašireni kišobrani, još jedno neočekivano pomagalo, nakon noćnih maski za oči koje smo prije dvije noći vidjeli u iskusnijih novinara-spavača. Čemu služe rašireni kišobrani? Ne, nije još došlo do toga da krov zgrade Europskog vijeća prokišnjava, ali pokušajte vi pisati na prijenosno računalo dok vam u još krmeljave oči bliješti sunce koje probija stakleni krov zgrade Justus Liptius.
Izgubljen u prijevodu
U susjednoj Europi, u šarenoj dvorani s okruglim stolom za kojim sjedi 28 šefova država i vlada, bila je potrebna malo jača tehnologija od kišobrana za blokiranje nešto drukčijih snopova, ne svjetlosti, nego signala mobitela. Ovo je bio jedan od onih summita kad osjetljivost teme o kojoj se raspravlja opravdava uključivanja uređaja za blokiranje signala, kako bi se spriječilo curenje informacija izrečenih u raspravi. Da, i toga ima, i to je ponekad sasvim opravdano, no ne možemo se oteti dojmu koliko je u ovom slučaju bilo zapravo neumjesno: upravo su završili europski izbori na kojima su biračima predstavljena imena i programi ljudi, zvanih “spitzenkandidati”, koji kao konkuriraju za predsjednika Europske komisije, sve to u svrhu veće demokratičnosti i transparentnosti u EU institucijama, a ona umjesto unaprijed poznatih kandidata za predsjednika Komisije imamo situaciju u kojoj lideri 28 država u raspravi, toliko tajnoj da im se blokira i signal na mobitelima kako nitko ništa izvan sobe ne bi doznao dok rasprava traje, izbace ime predsjednice Komisije koju nitko nije birao, niti znao da će biti birana.
Ovom dogovoru iza zatvorenih vrata nisu čak svjedočili ni prevoditelji, koji inače prevode dok svi članovi Europskog vijeća govore na materinskom jeziku. Bez signala, bez prevoditelja, možemo samo zamisliti kako bi se u tom bruxelleskom bunkeru snašao neki premijer koji nije tečan u engleskom, još uvijek radnom jeziku na takvim sastancima. Ustvari, možemo zamisliti: kao Bojko Borisov, najslabiji u jezicima od svih članova Europskog vijeća. On je, u jednom od najnevjerojatnijih trenutaka u povijesti svih summita EU, oko ponoći napustio zgradu Europskog vijeća, sjeo u auto i otišao u bugarsko veleposlanstvo kako bi se susreo s Fransom Timmermansom, i sve to pokušao ovjekovječiti prijenosom uživo na Facebooku. Borisov je razumio da cijela rasprava na summitu vodi prema tome da će Timmermans biti izabran za šefa Komisije. Ili zbog izgubljenosti u prijevodu ili (vjerojatnije) zbog pogrešne političke kalkulacije, pokazalo se – krivo je razumio.
Video: Plenković komentirao predloženu predsjednicu Komisije
šta mislite ,jadni baš mi ih žao,a nas radničku klasu niko ništa nepita