Predsjednik Udruge Lovari – Romska kuća i osnivač Romske etno-kuće u Maglenči nedaleko od Bjelovara, Goran Đurđević, najviše voli kad romsku kulturnu baštinu može prezentirati mladima da vide, kako sam kaže, da Romi nisu nikakve babaroge. Autor knjige “Povijest i običaji autohtonih hrvatskih Roma Lovara” i novoizabrani predstavnik romske nacionalne Bjelovarsko-bilogorske županije, prvi je, opisat će se, deklarirani Rom u demokratskoj Hrvatskoj s fakultetskom diplomom. Obiteljski je čovjek s dvoje odrasle djece, a o posvećenosti tradiciji, među ostalim, svjedoči i polje lavande Đurđevićevih.
Naš sugovornik uvjeren je, naime, da su upravo Romi i Romkinje, putujući od Indije preko Sredozemlja do Grčke i Portugala, prenijeli sjeme i znanje o ljekovitim svojstvima lavande. Proizvode od lavande može se dobiti i za posjeta Romskoj etno-kući u Maglenči, koja je, međutim, tek prva polovica sna koji sa suprugom Slađanom, ne-Romkinjom, zajedno sanja već zamalo cijelo desetljeće. Vizija o hostelu, radionicama i etnorestoranu zasad živi samo na papiru, ali unatoč brojnim drugim privatnim i javnim obavezama i angažmanima, ni to nije stavljeno ad acta. Ovih, pak, dana vanjski suradnik pastorala za Rome pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Goran Đurđević ima što reći i oko nedavnog posjeta Svetog Oca Rumunjskoj.
Znači li vama osobno nešto poruka pape Franje koji je, tijekom boravka u Rumunjskoj, zbog zlostavljanja, diskriminacije i segregacije u ime Katoličke crkve od Roma zatražio oprost?
Kako da ne, da su se svi ponašali kao Sveta Stolica danas, ne bi ni bilo diskriminacije i zlostavljanja. Osobno mi stvarno puno znači ta papina izjava. Iskazao je poštovanje romskom narodu, podsjetio da su i Romi vjernici, te pokazao da kao čovjek suosjeća s gubicima i nepravdama nanesenim Romima tijekom stoljeća. Papa, očito, zna i priznaje što su sve Romi prošli i kakve su sve nepravde prema njima učinjene. Romska zastava, uostalom, nije slučajno crvene boje. Crveno u našoj predaji donosi sreću i odbija uroke, ali svjedoči i o prolivenoj romskoj krvi tijekom povijesti. Papu, inače, dogodine očekujemo i na međunarodnom susretu djelatnika za pastoral u Rimu.
Ni povijest ovdašnjih Roma nije pošteđena tragičnih epizoda, kako je danas biti Rom u Hrvatskoj?
Da, autohtoni Romi su tijekom Drugog svjetskog rata ovdje bili praktički istrijebljeni. Ostalo ih je svega nekoliko stotina. Poslije su se, pak, u Hrvatsku naselile druge romske skupine i brojnost je povraćena. Recimo, u nekim selima u Međimurju poslije Drugog svjetskog rata Romi su se brojili na prste, a danas ih u tim istim selima živi po tisuću ili više. Kako žive? Pa, na području Bjelovarsko-bilogorske županije smo starosjedioci i manje-više dobro integrirani u zajednicu. Nema većih problema ni incidenata kakvih zna biti u čakovečkom kraju, ali, da, i ovdje se Romi susreću s predrasudama kod zapošljavanja i u sličnim situacijama. Istina jest da mladi Romi danas, recimo, mogu dobiti stipendiju za školovanje. No, istovremeno, i dalje mnogi, nedaleko od Koprivnice, u selu Drnje, žive u potleušicama bez struje, vode, kanalizacije. I dalje biti Rom u javnoj predodžbi znači biti drukčiji. Mladi se i ne žele deklarirati kao Romi, a mnogi u potrazi za poslom, poput svojih vršnjaka ne-Roma, i iseljavaju iz Hrvatske.
Što vama govori nedavni prosvjed u Čakovcu “Želim normalan život”, kojim su građani željeli skrenuti pozornost na probleme zbog romskog naselja u svom susjedstvu?
Taj slučaj govori da rastu animoziteti, a kumovao mu je cijeli splet okolnosti. Ali, rekao bih, sve ipak počinje od toga da Nacionalni program za Rome nije zaživio kako bi trebao. Recimo, otprije tri-četiri godine sufinancira se samozapošljavanje, ali ne prema konkretnim projektima, već se Rome gura u isti koš sa svima ostalima i kod samozapošljavanja inzistira na kriterijima koje oni jednostavno ne mogu ispuniti. Da bi se tako nešto usustavilo, mora se uvažiti i neke specifičnosti romske zajednice. Recimo, mi smo kao prva romska zadruga imali ideju da okupimo Rome iz okolice da mogu legalno skupljati sekundarne sirovine. Tako bi mogli legalno otkupljivati, sudjelovati na licitacijama i prodavati tu sirovinu, a preko zadruge izdavali bi se računi. Inicijativa nije pala na plodno tlo i danas to Romi i dalje rade ilegalno, policija ih zaustavlja, oduzima im sirovinu, naplaćuje kazne... Svojevremeno sam predlagao da se iz europskih fondova pokuša povući novac za prekvalifikacije pripadnika romske manjine tako da se onima koji, recimo, imaju takvu tradiciju i žele i dalje živjeti od stoke, nabavi neko manje stado. Ili da se onima, koji mogu raditi u uslužnim djelatnostima, financira start u posao. Uz takav pristup ne bi bilo incidenata kao u čakovečkom kraju ili bi netrpeljivosti i problema u romskim naseljima, poput alkoholizma, krađa i sl., bilo puno, puno manje. Nažalost, Romi nemaju profesionalnog i sposobnog predstavnika u visokoj politici.
Zašto niste zadovoljni predstavnicima romske manjine?
To je duga i kompleksna priča, i za neku drugu prigodu...
Jeste li se vi i članovi vaše obitelji susretali s predrasudama?
Imam dvoje odrasle djece, sin je trenutačno malo zapeo na studiju prava i sad radi na zamjeni kao matičar, a kći je dentalna tehničarka i radi u struci. Od malih nogu znaju da su iz miješanog braka i nikada nisu imali neugodnosti iako se deklariraju kao Romi. Bjelovar je po tom pitanju pozitivna sredina, za prezime Đurđević se ovdje zna, naša obitelj tu živi četiristo godina i ne, nemamo nikakvih problema.
Vaš sin mogao bi biti drugi u obitelji s diplomom, što je za većinu Roma i dalje znanstvena fantastika...
Nažalost, da. S tim da, osim što šira zajednica nije postavila stvari kako treba, mora se priznati da je prepreka i način života Roma. Mnogi se još uvijek rano žene i počinju skrbiti za obitelj. A, da budem iskren, ponekad se i sam pitam bi li mi i samom bilo bolje da nisam studirao. Obrazovanje čovjeku daje jedan veliki pečat. Svakako pozitivan, ali uhvatim se da zbog toga na stvari često gledam iz dva kuta, kao Rom i ne-Rom. Ponekad bih radije da kao pravi Rom jednostavno napravim ono što mi instinkt i krv nalažu. Analize i premišljanja čovjeka ponekad sputaju, a na kraju i koštaju.
Kad ste se ženili sa suprugom Slađanom, obje su obitelji bile sumnjičave, jeste li vi ili supruga ikada pomislili da bi bilo bolje da niste u “miješanom” braku?
– Ha ha, neki članovi naših širih obitelji i dan-danas nisu do kraja prihvatili tu činjenicu i još uvijek nepovjerljivo promatraju hoće li naš brak opstati. Supruga Slađana i ja smo, inače, 29 godina u braku i, vjerujte, za to sam je vrijeme puno puta naljutio, ali nikada u životu me nije pokušala uvrijediti zbog toga što sam Rom, niti mi rekla da sam Ciganin ili da se ponašam kao Ciganin. Ne, ta činjenica nikad nije bila predmet naših prijepora.
Ona vam je velika podrška, Romskoj kući dala je dušu iako nije Romkinja, ali podrškom institucija niste zadovoljni?
Da, željeli smo da se projekt Romske kuće, s hostelom, etno-restoranom i još nekim sadržajima, uključi u nacionalni operativni program za Rome. S time su upoznata Ministarstva kulture i turizma, obratili smo se i premijeru, ali zasad nema odjeka. Čini se kako nema interesa da se Lovare promovira kao autohtone hrvatske Rome i bojim se da im prijeti zaborav i nestanak. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatsku je došlo puno Roma iz Bosne, Makedonije, s Kosova... i nekako su se oni snažnije nametnuli. Romi su, recimo, imali dva saborska zastupnika, a obojica su s Kosova..
Što gosti danas mogu vidjeti i doživjeti u kulturno-edukacijskom centru Romska kuća?
Riječ je o tradicionalnoj romskoj kući drvene gradnje s povećom ljetnom kuhinjom i poluotvorenom dvoranom za druženje u kojoj imamo stalnu trojezičnu dokumentarnu izložbu o povijesti Lovara. U sklopu je i zidani objekt koji bi mogao postati hostel. Cijelo imanje prostire se na oko 15.000 četvornih metara, a ulaz je okrenut prema istoku, prema izlazećem Suncu, jer Romi smatraju da su djeca Sunca. Otud, inače, i fascinacija zlatom. Ono je svojevrsna zamjena za Sunce. Posjetiteljima u kući radimo prezentacije nepoznate romske povijesti, tradicije, jezika i običaja kao sastavnog dijela hrvatske baštine.
Tko su najčešći posjetitelji?
Ima ih stvarno s raznih strana. Prije nekoliko dana, recimo, posjetili su nas predstavnici albanske manjine. Gostovali su u Bjelovaru, pa su došli vidjeti i naš centar. Zainteresirani su za učeničke edukacije tijekom ljetnih i zimskih praznika kod nas, ali, naravno, prije toga bi se morao urediti smještajni dio... Uglavnom nam i dolaze grupe, ponajviše učenici viših razreda osnovnih škola i srednjoškolci, te umirovljeničke skupine iz Hrvatske, Slovenije i Austrije.
Romska kuhinja je malo poznata, ali od restorana ne odustajete?
Da, zaokružio bi ponudu, a gosti bi uživali. Romi imaju puno odličnih, specifičnih jela. Spomenut ću samo romski ćup s tri vrste mesa, koji se krčka osam sati, i romsku sarmu, koja je dosta pikantna, ali itekako ukusna. K tome, u situaciji kad Romi vape za radnim mjestima, restoran bi i zaposlio nekoliko ljudi. Nažalost, to je još uvijek samo mašta...
